Danas je moja 12. godišnjica kao vegana, pa je vrijeme za jednu literarnu poslasticu za vas. Čitav niz misli i dalje se priprema u mom umu nakon više od desetljeća na stazi činjenja najmanje štete, no ovo je ideja u koju sam uronila tek prije nekoliko mjeseci, nakon nekoliko prosvjetljujućih objava o našem odnosu prema neljudskim životinjama.

Ranije sam uglavnom bila mišljenja da ljudi ubijaju životinje iz dva jednostavna razloga: užitak i profit. Drugim riječima, većina ljudi (plaća da) ubija životinje jer vole meso, a ne obratno (tj. da vole meso jer ubijaju životinje za njega). Iako je to sigurno istina za neke pripadnike čovječanstva, to ipak ne objašnjava raspon i nivo nasilja i izopačenosti koje nanosimo bićima s kojima dijelimo ovu Zemlju.

U objavi naslova „Zašto je ugnjetavanje životinje oblik mržnje?“ („Why Animal Oppression is a Form of Hatred“), George Martin / Carnism Debunked piše: „Iako je profit zaista jedan od glavnih faktora u ugnjetavanju neljudskih životinja, ne možemo zanemariti postojanje duboko ukorijenjene ali naizgled podsvjesne mržnje za neljudske životinje koja omogućava to ugnjetavanje – to se vidi u reakciji ljudi kada vegani spomenu ugnjetavanje neke ljudske grupe u istoj rečenici kao i Holokaust životinja (‘uspoređuješ li ti to Židove sa svinjama?!’ / uspoređuješ li ti to iskustvo crnih ljudi sa iskustvom proklete krave?!’). Gledati na spomen sebe u istom dahu kao i grupe koja je najmarginaliziranija na svijetu kao neku vrstu ‘uvrede’ apsolutno je oblik mržnje, mada osoba koja se smatra uvrijeđenom to možda ne prepoznaje.“ Martin također ukazuje na činjenicu da jedino manjina zapravo profitira of porobljavanja i eksploatacije životinja (tj. ugnjetavači, poput radnika u klaonici, uopće ne profitiraju), te da, kada želimo uvrijediti nekoga, gotovo uvijek pribjegavamo životinjskim terminima poput „odvratna svinja“, „prljavi štakori“, „glupa krava“ i sl. Mržnja, on zaključuje, zapravo je veća pokretačka sila za ugnjetavanje životinja od profita.

Ljudi mrze životinje. Razlozi zašto mrzimo životinje su mnogostruki, no svode se na jedno. Vidite, mi volimo satkati priču o našoj evoluciji koja nas prikladno stavlja na najviše mjesto na ljestvici, kao da smo stvoreni sa svrhom i podareni najboljim vještinama da uspijemo i gospodarimo ovom planetom. Neka vrsta božanstvenog porijekla, reći ćemo? Mislimo da smo jedini koji smo stvorili jezike – naši hramovi su babilonskog iskona. Osvajamo i pravimo stvari koje svijetle i prave buku. Slavimo naše vlastito lažno savršenstvo, uništavajući divljinu oko nas jednim cementnim blokom svake sekunde, gradeći tvrđave od betona i smijući se kada je ptica uhvaćena u labirintu stakla i metala. Pa ipak, bez zagrljaja čelika, tkanine i tehnologije, mi smo ovdje najkrhkija stvorenja. Naši potomci se ne mogu braniti dok ne napune nekoliko godina najmanje. Nemaju krzna, slaba su stvorenjca, podložna prehladi i groznici, ranama i bolestima. Čak i kao odrasli, nismo ništa drukčiji. Bespomoćni smo u našem istinskom, prirodnom okruženju. Slabi smo.

Ne samo da smo slabi, nego nam je dano mnogo manje nego drugim stvorenjima s kojima dijelimo planetu. Kako piše Stuart Wilde: „Težimo ka gledanju na životinje kao niže od nas, no svi znanstvenici na svijetu ne mogu dizajnirati i upravljati krilom bumbara. Ne možemo skakati niti trčati jako brzo i ne možemo nositi velike težine poput mrava. Ne vidimo u mraku i ne možemo letjeti osim ako smo nagurani u bučnu cijev poput sardina, što se ne računa. U usporedbi sa životinjama, ljudi su gotovo gluhi […] Konačni smo i odvojeni, i neurotični, dok je svijest životinja mirna i vječna.“

Zato vidimo životinje i sve što one jesu i što mogu učiniti sa skladom i lakoćom, u harnomičnom postojanju sa prirodom… i praiskonski bijes se probudi u nama. Zašto su oni darovani takvim vještinama, takvim darovima, a ne mi? Zašto nam je tako hladno ukoliko ne zapalimo vatru? Zašto ne možemo čitati znakove prirode i naći vodu? Zašto smo slijepi u tami? Gdje je naš instinkt? Zar ne bismo trebali mi biti oni koji su krajnji cilj sve ove evolucije? Utjelovljenje Božjeg konačnog i potpunog dizajna? Pitanja dolaze, ali nikakvi odgovori se ne pojavljuju.

I tako se pjenimo, razbješnjeni slabošću. Zavist prema drugim stvorenjima nas proždire. Zašto su tako lijepa i potpuna a mi smo samo rasuti dijelovi hladnoće i žeđi i boli u stomaku? Zašto ona imaju sve, a ne mi? Sram postaje nagon za nadmoći. „Mi smo ti koji trebamo biti vladari Zemlje, ne oni. Mi smo sljedeći korak u evoluciji, ne samo opasno skretanje. Neko drugi je loše dizajniran, ne mi.“

I pričali smo sebi ovu bajku dok god nije postala osnov superiornosti koju očajno želimo. Ako postoji jedna stvar koju znamo učiniti, to je vjerovanje u laži koje govorimo dovoljno puta da ih urežemo u svoje umove i sisteme vjerovanja. Smijemo se životinjama kada pokušaju pobjeći iz pakla koji smo stvorili za njih. Odbijamo njihov jezik i vriske zato što smo mi oni koji ih ne razumiju, niti ih želimo razumjeti. Uništavamo njihove domove i zovemo ih štetočinama, ali naše razmnožavanje na ovoj planeti i njegovo konstantno uništavanje od strane nas je ponašanje štetočina, kako je to jezgrovito rekao jedan filmski lik ne tako davno. Ako su posebno estetski privlačne, krademo njihovo perje i kožu, ostavljajući hrpu kostiju iza nas. Ako su blage naravi, iskorištavamo ih za njihovo tijelo, krijući nasilje iza sivih vrata klaonice jer bi moglo izgledati previše potresno. Moglo bi nas probuditi iz mreže laži. Nalazimo hiljadu načina da ih mučimo i sjeckamo u komade jer, bez obzira šta da uradimo, ne možemo ukrasti njihove darove. I to je iznova dokaz naše inferiornosti. Slabi smo i podsvjesna svijest o tome je osnov naše mržnje. Mrzimo životinje jer u samom njihovom postojanju, vidimo koliko smo krajnje nesavršeni.

Neki bi rekli da to pokazuje koliko mržnje gajimo za vlastiti dizajn, ali to nije potpuno istinito. Naša mržnja prema životinjama nije okrenuta ka nutrini. Ako gledao sa duhovne ili čak blago religiozne strane, gotovo univerzalna mržnja prema životinjama diljem kultura, rasa, i drugih ljudskih karakteristika je zasnovana na činjenici da su oni ti nad kojima mi možemo dominirati, bez iznimke. Nemamo pravo na to, ali svejedno to činimo. Inferiorni smo naspram Boga. Nebeska bića imaju vještine koje mi nemamo. Nebeska tijela također. Vrijeme – ni njega ne možemo kontrolisati. Jedni druge? Druge rase, spolove, religije, seksualne orijentacije, izbor odjeće? takvi pokušaji su stalni i neprekidni, ali postoji uzlet misli koje evoluiraju i prikazuju naše pokušaje u lošem svjetlu. Stoga, šta je preostalo? Ko je preostao da nad njega vršimo nasilje? Ne možemo biti posljednji na listi, nadvladani od svih i svega drugog, jel’ da? Moramo podčiniti barem nekoga, pokazati da nismo najslabiji od sveg postojanja.

Druge vrste. Jedina grupa individua koje percipiramo da su zasigurno „ispod“ nas svih. I tu, u tom lažnom krugu nadmoći, mi nalazimo svoje mjesto. Pribjegavamo zlu prema drugim životinjama, gonjeni ludimo da se osjećamo važni, da se osjećamo u kontroli. Odvajamo majke od njihovih mladunčadi i smijemo se dok ih tučemo do smrti, samo da popijemo mlijeko njihove majke. Kopamo im oču, bušimo rupe u njima dok su još živi, fotografišemo se s njihovim leševima. Podižemo statue jedni drugima kako bismo dokazali negdje nekome koliko smo važni. Hrvamo se sa životinjama koje vidimo snažnima i pribijamo ih uz tlo, gurajući nož u njihova grla. Očajno želimo da pokažemo koliko smo snažni i važni, ali, duboko unutra, znamo da nijedna od naših „pobjeda“ nad drugima ne znači ništa. Ovdje ću utkati još jednu misao Wildea: „Možemo napravizi bombu i isklesati statuu ali to je statua našoj važnosti, ego trip, ništa od toga nema nikakvu pravu svrhu.“

Životinje ne samo da imaju svijest – one imaju dušu. Vrlo blistavu, kako je to Wilde rekao. I bez obzira kakvo zlo im činimo, ne možemo je nikad ukrasti, jer ona je u jezgri njihovih srca i umova. Slijepi podlegli mržnji, nastavljamo izvršavati Holokaust životinja, koji nas udaljava sve više i više od pronalaženja vlastite svijesti, vlastite duše. Sve radi moći. Sve radi mržnje.

Ovog Svjetskog dana veganstva, pozivam vas da posegnete za onom idejom koja će istinski osloboditi i vaše robove i vas: načelo činjenja dobra. Načelo poštivanja osnovnih prava svih bića. Načelo odbijanja antropocentričnog zla koje činimo svaki dan.

Umjesto zla, izaberite veganstvo.

/prva slika: javna domena
slike ispod: prijatelji-zivotinja.hr/