Weekend of Hell i prokletstvo nakon…

Prije samo nekoliko sedmica, bila sam se vratila na svoje staro “gazište” – moj najdraži con! Weekend of Hell u Oberhausenu – nakon godina, stoljeća, eona. Nisam ni shvaćala koliko mi je nedostajao ovaj horor raj dok nisam ponovno ugledala unutrašnjost Turbinenhalle dok je rijeka ljudi u maskama i kostimima tekla kroz nju. Definitivno jedno od najboljih izdanja cona, sa nekima od mojih apsolutno omiljenih glumaca i glumica, mnogo starih poznanstava, i što je najvažnije, vampirskom šetnjom po danu sa mojoj najboljom prijateljicom koju također nisam vidjela godinama.

Mjesec dana kasnije, i jasno mi je da je ovaj vikend promijenio u meni nešto… duboko. I dalje mapiram ovaj nepoznati horizont koji se otvorio ispred mene, ali jedna stvar je postala jasna: žudim za ovom dimenzijom. Nedostajalo mi je, nedostajala sam i sama sebi na neki način. Trajna promjena krajolika također znači i preraspored elemenata u nutrini, i tek kad sam došla na Weekend of Hell sam postala svjesna koliko trebam zadržati “svojstvine” da to i dalje budem ja. Od horora i općenite čudnovatosti do ekscentričnosti i te apsurdne gorštačke tvrdoglavosti i inata Krajišnika. Otkrovenja i dosad skrivene, uspavane istine su sada moji stalni pratitelji. Melanholija me slijedi, nadahnuće je odmah iza mene, a ja ponovno pišem. Šta to, pitate se? Samo maestro umjetnosti će u to možda biti upućen. Zadovoljenje odgođeno do vječnosti. Moji stihovi bit će otkriveni u prokletstvu nakon…

Vizualne impresije i uspomene sa WoH koje ću ponijeti sa sobom u grob…

Protestno pismo protiv mučenja konja upućeno Ministarstvu poljoprivrede USK i Vladi USK

Unatoč opetovanim protestima koje sam slala i o kojima sam govorila prije mog odlaska u Francusku, tzv. “štraparijade” se i dalje organiziraju od strane mučitelja životinja i iste su i dalje odobrene od strane Ministarstva poljoprivrede USK. Barbarizam nema granica u BiH. Slijedi tekst protestnog pisma kojeg sam poslala prije nekoliko dana, pred još jednu predstavu mučenja konja.

“Poštovani,

Kao bivša Ambasadorica Svjetskog dana životinja za BiH i bh. državljanka u inostranstvu, šokirana sam bezobzirnim ponašanjem Vašeg Ministarstva za poljoprivredu i nonšalantnog odnosa prema kršenju Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH koji ne samo da karakterizira stanje svijesti u USK i šire, već i računa na nastavak barbarizma koji se već godinama odobrava i potiče na Izačiću.

Iz godine u godinu, atavistička parada mučenja životinja koju mučitelji i vi svi, njihovi podržavatelji, od milja nazivate “štraparijada”, kao ponos i vrh mučenja životinja predstavlja tjeranje konja da vuku teške balvane i ostale barbarštine koje za cilj imaju zadovoljavanje niskih poriva tih istih mučitelja i mučenja gladne publike – a koja je direktno ismijavanje i kršenje člana 4. i drugih relevantnih članova Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH (“Služb. glasnik BiH”, br. 25/09). U ovom članu, tačka ii) istaknuta je posebna zabrana prisiljavanja životinje na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, povrede i strah. Jeste li pod dojmom da je vuča teških balvana išta drugo nego upravo radnja koja se izričito zabranjuje? Ako jeste, najbolje bi bilo da se upregnete sami i počnete vi vući balvane, pa da vidimo ko je “najjači”. Slična takmičenja postoje diljem svijeta npr. Highland Games u Škotskoj. Visoko su kotirana na turističkim listama i predstavljaju povratak tradicije ali sa učesnicima koji jasno i glasno daju svoj pristanak na to. Nažalost, kada se organiziraju ne igre, već parade mučenja kao štraparijade, ne postoje učesnici, već samo žrtve. A kada su žrtve one čiji glas, bol i patnja se veselo ignorišu, prethodno navedeni Zakon Ministarstvu poljoprivrede i cijelog Vladi služi samo kada u WC-u zgrade ponestane toalet papira.

Znam da ćete se oglušiti i na ovaj email kao i na brojne prethodne, ali od ove nanesene patnje nedužnim živim bićima oprati ruke nećete moći.

Specizam kao vrsta diskriminacije je podloga za sve ostale diskriminacije i zla u društvu i sve dok u tom istom društvu postoje institucije koje izdaju odobrenja za organiziranje javnih mučenja, nikad se tom društvu neće dobro pisati. Umjesto da korakne naprijed iz barbarskih okova Balkana, USK i BiH u cjelini poniru na srednjovjekovne nivoe svijesti i vi kao vinovnici tog poniranja možete se samo sramiti.

Neka vas dostigne svaka suza, svaki bič i krik nevinih konja dok ih okružuju sadistički nastrojene psihopate, čije mučenje je odobreno i ispečatirano vašim Ministarstvom. Neka vas je sram.”

Sutradan, na Praznik rada, brojni građani BiH i drugih zemalja će se opet okupiti i “proslaviti” ovaj dan proždirući trupla beba nabijenih na kolce. Hoćemo li doista kao društvo ikad prestati nanositi patnju drugim živim, svjesnim bićima i prestati sa svim vrstama barbarizma?


/Izvor fotografije: Radio Sarajevo/

Hodaj poput akademika: sažetak moje akademske 2023. godine

Pored mog aktivizma za prava životinja, koji je procvjetao tijekom mog boravka ovdje u Lyonu, također sam njegovala svoj akademski put u godini na izmaku. Slijedi jako kratak sažetak mojih akademskih zbivanja:

– Jako sam sretna što mogu najaviti da sam objavljena u Anglici Wratislaviensii sa radom „Lost in Time? The Socialist Modernist Monuments of the Former Yugoslavia and Their Shifting Conceptualization“, te da je fizička kopija pronašla put do mene prije nekoliko sedmica, zahvaljujući mom sjajnom i brižnom uredniku Michału Szawerni. Peer review je bio divno iskustvo i, kao i uvijek, super je osjećaj primiti pohvale i pozitivne komentare o svom istraživanju (to nikad ne zastari!)

Rad i cijelo posebno izdanje o multimodalnosti je dostupno za vaše čitalačko uživanje ovdje i ovdje.

– Također, dva zasebna sažetka koja sam napisala u popriličnoj žurbi (nema ništa do dobrog starog roka!) su oba primljena na dvije konferencije sljedeće godine u Francuskoj. Jedna od njih bavi se kognitivnom lingvistikom i bit će organizirana upravo ovdje u Lyonu. Uzbudljivo! Ovo je također bio prvi put da je sažetak pregledan na način da autor ima pristup komentarima kolega, što je bilo prilično zanimljivo čitati (a čak je i ocijenjen! Sjajno).

– Mislim da nikad ovdje nisam objavila neke od svojih prijašnjih akademskih radova. Posebno sam ponosna na ova dva:

Figurativno predstavljanje Smrti u talijanskom stripu Dylan Dog

Drugost i potrošač: vanjski i unutarnji horor kao retorička sredstva uokvirivanja na velikom ekranu i u stvarnom vremenu

Sljedeća godina će, nadam se, biti obilježena izvrsnim konferencijskim radovima i prezentacijama, kao i mogućnostima za objavljivanje. Najviše od svega, bit će fantastično vratiti se Gigeru, odnosno Johnu Carpenteru (sažetci se bave njihovim djelima). Više o tome u predstojećoj godini. Hvala na čitanju!