Kada je prije 16 godina BiH dobila Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, činilo se da se naša zemlja konačno kreće u dobrom smjeru i evoluira ka savremenijem i suosjećajnijem društvu. Društvu kojem su postavljeni stubovi duhovnog napretka i koje kažnjava nanošenje patnje drugim bićima. “Ovo je sljedeći korak i spremni smo ga načiniti,” činilo se da odjekuje državnim odajama i srcima svih onih koji nikad nisu dopustili da im empatija urođena ljudskom rodu okori u surovost.
Četvrt 21. stoljeća je već iza nas, a bosansko-hercegovačko društvo je daleko od bilo kakvog napretka, pogotovo onog koje se ne mjeri dužinom postavljenih kilometara autocesta i novoizgrađenih bolnica. U kaljuži barbarstva mreška se poneka iskra shvatanja da trebamo i moramo raditi na vlastitoj duši. Nažalost, ustati i podići svoj glad protiv nepravde više je anomalija nego demokratska dužnost, a apatija vlada našim gradovima poput kralja od koprene.
Kako drugačije okarakterizirati bh. društvo u kojem se, u moru poražavajućih primjera, zabavom smatra i mučenje životinja? Takozvane “štraparijade”, događaji u kojem se nanosi patnja konjima u ime narodske zabave, nisu ništa drugo do parada niskih poriva i maltretiranja nedužnih bića čiji je jedini “grijeh” blaga narav i duh slomljen obiješću čovjeka. Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja posebno se zabranjuje prisiljavanje životinje na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, povrede i strah. Govoriti da konji sami žele vući trupce od dvije tone jer, zaboga, dosadno im je u životu nalik je mizoginskom pokliču “sama je to tražila” nakon što se dogodi još jedan u nizu femicida. I jedno i drugo su metastaze izvitoperene sredine koje dijeli više karakteristika s bezglavim mentalitetom rulje nego civiliziranim društvom.
Zar nam uopšte i treba zakon koji, uzgred rečeno, državne institucije same ne poštuju (jer navedene štraparijade redovno dobijaju dozvole za održavanje), kada u dubini duše znamo da nije ispravno nanositi bol i patnju drugima, ako ni zbog kojeg drugog razloga, onda do onog “ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi”? Zar “tradicija” i “narodske tekovine” ne bi mogle biti njegovane bosanskom verzijom Gorštačkih igara koje se održavaju u Škotskoj i gdje se ljudi sami takmiče u raznim snagatorskim vještinama poput bacanja trupaca, kladiva, vuče užeta? Zar to ne bi bila istinska snaga tijela i duha, a ne busanje u prsa mišićima koji ti ni ne pripadaju? Doista, zavist ide ruku pod ruku sa zlom, pa nije ni čudno da oni koji su spremni mučiti nevina bića kako bi došli do zadovoljstva pate od kompleksa koje ni Freud ni Jung ne bi uspjeli izliječiti.
U svemu tome čudi paradoksalna briga za ove iste životinje kada ih ljudi muče u gotovo istim situacijama koje se jedino razlikuju od štraparijada po tome što nisu organizovane i promovisane u medijima. Naprimjer, upravo danas (14. aprila), na vodećem informativnom portalu u BiH objavljena je vijest sa uznemirujućim snimkom u kojem dva muškarca tuku konja u Prijedoru. Policija i tužilaštvo su opravdano uključeni u slučaj, a počinitelji su već identifikovani. S pravom stoga postavljam pitanje: zašto jedan slučaj mučenja konja procesuirati kao djelo koje sa sobom nosi negativne pravne posljedice, a druge slučajeve (štraparijade) dozvoljavati i tretirati kao vrijednu okosnicu bh. turizma? Jesmo li toliko licemjerni da svjesno ne želimo vidjeti zlo kada od njega imamo ekonomsku korist, a da i ne spominjem zadovoljavanje atavističkih poriva?
Veličina i moralni napredak naroda mogu se mjeriti po tome kako se u tom narodu postupa sa životinjama, rekao je jednom Mahatma Gandhi, želeći možda da ljepše upakuje Humboldtovu misao o okrutnosti prema životinjama kao “jednom od najznakovitijih poroka niskog i prostog naroda”. Milan Kundera se nadovezao i otkrio nam bolnu istinu o nama samima: “Istinski moralni ispit čovječanstva, ispit koji je temelj svega ostaloga, očituje se u odnosu prema onima koji u potpunosti ovise o našoj milosti, a to su životinje. Na tom je polju čovječanstvo pretrpjelo potpuni poraz, poraz koji je toliko potpun da svi ostali porazi proizlaze iz njega.” Sve dok se naše društvo ne suoči s apatijom i zlom koje nanosi ovim plemenitim bićima, ali i svim drugim stvorenjima sa kojima dijelimo ovaj dio planete Zemlje, ostat će apsolutno poraženo u svim aspektima istinskog etičkog bivstvovanja i društvenog razvoja. U kaljuži barbarstva, apatija i surovost razmnožavaju se poput stanica raka u nutrini naše duše. Sve dok gledamo i kličemo patnji životinja, sve dok okrećemo glavu u hinjenom neznanju, ne zaslužujemo milost oporavka.
dr.sc. Ilhana Nowak,
aktivist za prava životinja i bivši ambasador Svjetskog dana životinja za BiH
/izvor fotografije: Radio Sarajevo/
