A BOSNIAN IN FRANCE x VEGANSKE VINJETE: NACIONALNOST NASUPROT EMPATIJI?

Uz drugu godinu mog bivstvovanja u Francuskoj, koje se čvrsto uspostavlja u komorama mog uma i svakodnevnog života (prošlo je gotovo šest mjeseci od godišnjice dolaska), pomisao o kratkom pregledu ovog nastajućeg identiteta se također čvrsto uspostavila. Prašina se slegla, horizont je maglovit ali obećavajući. Ali, ko sam ja u svemu ovome sada, nakon nekog vremena? Nakon ponosnog, suprotstavljajućeg postojanja koje se smekšalo u vrstu nesigurnosti?

Veći dio toga ima veze sa razočarenjem ili, bolje rečeno, sa shvatanjem da, bez obzira šta Bosanci i Hercegovci rade ili predstavljaju, osnovno etičko načelo „ne nanosi bol“, koje je osnovica veganstva i mog osobnog pogleda na svrhu u svijetu, ne dolazi im prirodno. Ne dolazi nama prirodno. Kao i svaka druga nacija na svijetu, Bosanci i Hercegovci su uglavnom nekrovori i misle da je tlačenje životinja sasvim u redu. To je stav iza kojeg ne mogu stati.

Stoga, šta je tačno naša nacionalnost kada je suočimo sa ugnjetavanjem? Da li je uopće važno? Voljela bih da mogu reći da je moja nacija prosvijetljena i ne ugnjetava nikoga, ali stvarnost je da, kada su životinje u pitanju, nismo drukčiji od bilo koga na planetu (čast izuzecima). Životinje su i dalje uzgajane u jadan i kratak život, iskorištavane, mučene, sakaćene, silovane i ubijane za užitak, bio to ukus, zabava, odjeća… Nažalost, to je istinito za BiH kao i za njene okolne zemlje, kao i za Ameriku, Veliku Britaniju… i Francusku, kad smo već kod toga.

Jedna nepravda ne negira drugu. Također je istina da je Bosna i Hercegovina bila izložena najgorim grozotama u Europi od Drugog svjetskog rata, da su srpske vojne snage, zajedno s hrvatskim vojnim snagama, izvršilo etničko čišćenje i genocid tokom agresije u 1990-tima, i također je istina da država i njeni stanovnici i dalje prolaze kroz sistematsko negiranje tog čišćenja i genocida od strane ultranacionalista koji je žele raskomadati. To je istina koju ću uvijek glasno govoriti.

Međutim, slijepa odbrana svega što činimo i stvaramo nije dio patriotizma. Naprimjer, nikad neću promovisati firmu iz BiH koja proizvodi sir, jer taj „uspjeh“ je sagrađen na ožalošćenim majkam i njihovom mrtvom djecom. Sir dolazi iz mlijeka, a mlijeko dolazi od majki – iskorištavanih majki čije mlijeko kradu ljudi.

U tom svjetlu, patriotizam nikad ne može opravdati nepravdu. Zato su ovdje, pored lokalnih, prisutni i brojni aktivisti za prava životinja koji dolaze iz različitih zemalja, različitih nacionalnosti, različitih religija, koji su svi jasno vidjeli šta se događa iza vrata klaonica i tvornica mlijeka, bez obzira gdje se one nalaze. Bilo da je u pitanju Francuska ili Bosna i Hercegovina, ujedinjeni smo u jednom cilju: oslobađanje svih životinja.

Sumirajući sve, shvatila sam da postoji način da se bude oboje: Bosanka i aktivistica za prava životinja. Na kraju krajeva, bila sam oboje u svojoj domovini, i bit ću oboje ovdje. Pitanja i nesigurnosti oko toga što znači braniti istinu o mojoj zemlji na najbolji mogući način ovdje će se podići i u budućnosti, sigurna sam, ali moje prilagođavanje novoj zemlji mi je dosad pokazalo na koji način želim provesti većinu svog slobodnog vremena, a to je u odbrani najnevinijih bića na ovom planetu – životinja. To je jedan od mojih razloga bivstvovanja, moja svrha.

Reći ću još nešto svojim Bosancima i Hercegovcima, kao i svim ljudima, bilo gdje na svijetu: bez mijenjanja našeg temeljnog pogleda na ne-ljudske životinje, kolektivno se nikad nećemo uspjeti podići iznad činjenja zla drugim, ljudskim životinjama. Kako je Tolstoj ispravno primijetio: „Kako se možemo nadati vladavini mira i prosperiteta na Zemlji ako su naša tijela živi grobovi, u kojem su pokopane ubijene životinje?“ „Dok god postoje klaonice, postojat će i ratišta.“

/vizualne impresije s najnovije akcije aktivista za prava životinja u Lyonu, Francuska, protiv konzumacije i glorifikacije mesa tj. dijelova mrtvih životinja u jednom od najpoznatijih lionskih mesnih restorana, 1. aprila 2023 – fotografije zahvaljujući Nath One Voice/

A BOSNIAN IN FRANCE… POGLAVLJE 4: RAT, MUZIKA I LICEMJERJE EUROPE

Već neko vrijeme sam se poigravala s idejom o preimenovanju ovog bloga kako bi u potpunosti odgovarao mojim namjerama i vjerujem da sam to konačno uspjela. Stoga, odsad blog „An Expat in France“ službeno nastavlja svoj put kao „A Bosnian in France“ („Bosanka u Francuskoj“). Rekla bih da savršeno priliči namijenjenoj svrsi a također priziva u um jedan od Stingovih klasika.

Eh sad, na samu temu. Prošle sedmice Europa je bila u svojoj redovnoj eurovizijskoj groznici. Slušale su se pjesme, razgovaralo se o nastupima. Ukrajina je (zasluženo) osvojila prvo mjesto na ovogodišnjem Eurosongu. Da, bilo je to i zbog sažaljenja/empatije, ali čvrsto vjerujem da muzika također treba imati poruku koja ide iznad ritma i stihova. I da, takmičenje može biti održano sljedeće godine ako ruski agresor konačno bude izbačen iz zemlje. Bilo bi to katarzično ponovno rođenje i priznanje ljudskih vrijednosti za koje volimo reći da ih njegujemo u svojoj nutrini.

Međutim, ovo nije prvi put da jedan dio Europe slavi, dok drugi pati u buci bombi. Ne tako daleke 1993. godine, Bosna i Hercegovina, moja zemlja, učestvovala je u Euroviziji po prvi put kao nezavisna država. Naš Muhamed Fazlagić Fazla, uz prateći ansambl, doslovno je prošao kroz pakao da dođe na tu blještavu binu. Bosna je trpila agresiju paramilitarnih snaga bosanskih Srba i bivše jugoslavenske armije. Htjeli su nas uništiti i nije bilo oprosta za djecu, za majke, za umjetnike koji su samo hteli pjevati. Prema ovoj Twitter niti i drugim izvorima, prvo je naša delegacija morala pobjeći iz opkoljenog Sarajeva kako bi došla u Millstreet u Irskoj. Bili su primorani da trče preko piste, a pucali su na njih tako jako da je kondukter morao odustati i ostati iza njih. Šestoro ljudi koji su htjeli pobjeći te noći su ubijeni, dok je 17 ranjeno. Pjevač, Fazla, morao je pokušati dvaput. Pri drugom pokušaju, izgubio je cipele u blatu uništene aerodromske piste i morao je nastaviti trčati bos. No, to je bio samo početak: nakon toga su morali hodati deset kilometara preko planine Igman, visoke 1510 metara. Igman je simbol patnje i mnogi ljudi nisu preživjeli put preko planine. Zbog hladnoće, iscrpljenosti ili srpskih ubojica. Deset kilometara kroz snijeg i blato, preko planine, u opasnosti od naoružanih ubojica. Naša eurovizijska delegacija je preživjela. Delegacija je onda morala proći kroz još jednu prepreku kada je bila zaustavljena oko Mostara od strane HVO-a, čiji su vojnici govorili „Ne postoji Republika Bosna i Hercegovina“.

Unatoč povijesnim, geografskim i drugim razlikama, dosad bi neko mogao ipak izvući argument da je to, manje-više, isti tip uvjeta kroz koje je i ukrajinska delegacija morala proći, ali Ukrajina nije u apsolutnoj opsadi kao što je bilo Sarajevo i njihov put je donekle ipak otvoren. Naš ples smrti, kako ga opisuje the Mirror, zahtijevao je ekstremnu hrabrost i sreću u nevjerojatnim uvjetima, iznad svega ostalog – jer gotovo niko nije za njih znao ili ih nije bilo briga, nasuprot sadašnjosti i Ukrajini.

Međutim, ovdje je zaista tačka gdje bilo kakva sličnost prestaje. Čak i kada se ta čuvena rečenica „Sarajevo, čujemo te“ probila kroz aplauz koji je nastao usred ‘škripeće’ telefonske linije iz opkoljenog Sarajeva, naša delegacija se suočila sa preprekama koje ukrajinska delegacija (srećom) nije iskusila. Imali smo ogromnu medijsku pažnju, ali ponekad zbog bizarnih razloga. Za mnoge novinare, činjenica da je naš pjevač Muhamed i ima plavu kosu i plave oči je slamala njihove mozgove. Dodatna činjenica njegove visine kao modela (1,90m) bila je još jedan ‘razlog’ za začuđenost. Fazla je slušao rečenicu „Ti ne izgledaš kao Muhamed“ svaki dan, na što bi upitao: „Kako Muhamed treba da izgleda?“ Gore navedena nit nastavlja: „Oni koji su već znači da muslimani mogu također „izgledati europski“ i dalje su nas htjeli isključiti iz Europe. Jedan hrvatski novinar je htio prikazati Fazlu kao ‘islamistu’ samo zato što ima zelenu jaknu.“

Ozbiljno? Odjednom je zelena boja zabranjena? Suditi čovjeka koji je izgubio cipele dok je bježao od snajpera? Zapanjuje me to i dan-danas, gotovo 30 godina nakon. Ali unatoč ovim sofisticiranim preprekama i diskriminaciji, Fazla je znao zašto mora pjevati za Bosnu: „Muzika je bila simbolična interakcija kako bismo dokazali da je naša borba protiv agresije i genocida i svega što smo trpjeli ispravna i ljudska. I da ćemo na kraju pobijediti.“

Trebamo uzeti u obzir sljedeće stihove:

„Sva bol svijeta je noćas u Bosni
Ostajem da bolu prkosim
I nije me strah stati pred zid
Ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim
Kad se noćas na mom licu suze zalede
Neću dati da me strah sa sobom povede
Ko će mjesto mene stražu čuvati
Da se nikada zlo ne ponovi?“

Znao je da je trebao nahraniti naše napaćene duše. Ljudi u skloništima koji se teško nalazili izvor struje i kanala da gledaju ili slušaju takmičenje, vojnici na ratištu koji se okupljaju oko maltene razvaljenog radija i plaču kad krene refren – te noći, jauci Bosne su se po prvi put čuli u Europi i u mnogim njenim zavlačcima.

Ali zašto su njegovo ime i religija bili važni? Zašto je to mjera vrijednosti u Europi? Zašto je naša pjesma završila na 16. mjestu, a Ukrajina pobijedila? Ko „zaslužuje“ biti doživljen kao Europejac i čovjek, a ko ne, prema ovome? Da li je ta vrijednost dana samo osobama sa ‘odobrenom’ vjerom, naslijeđem i fizičkim izgledom? U slučaju da vam moram crtati, Bosna i Hercegovina je također u Europi. Mi smo građani Europe baš kao i vi. Apsurdnost licemjerja Europe je, baš kao sad, često jasna i glasna.

Kad već govorimo o licemjerju, zašto je Palestina gotovo odsutna iz vijesti? Palestina, teritorij masakriran kako bi se zadovoljila jedna religijska grupa, otuđena od svojih pravih vlasnika? Zašto gotovo nema nikakve brige, kamoli akcije, protiv masovnog genocida nad Ujgurima u Kini (uključujući nasilno uzimanje organa i sterilizaciju)? Drago mi je što su Francuska i neke druge zemlje osudile ove gnjusne činove, ali zašto to odmah predstavlja i akt uništavanja diplomatskih odnosa sa Pekingom? Zašto se Amerika vazda mora praviti svjetskim policajcem a ovamo ugnjetavati ljude i rušiti vlade zbog profita? Ne predlažem da se negira jedna nepravda i zločin (agresija nad Ukrajinom) zbog drugog (svega navedenog). Zaista jedino pitam zašto postoji tako oštra razlika u standardima Europe i svijeta? Zar smo mi muslimani manje vrijedni nečijeg suosjećanja? Zar se stalno Bosancima negira to da smo dio Europe? I svijeta?

Razlozi za ova pitanja su glasni danas kao što su bili tada. Moja prelijepa zemlja je u stanju razaranja u vrijeme navodnog mira, od strane nacionalističkih politika glavnih susjednih zemalja (ništa novo), tu je i sjeme otrova u samoj njoj, a tu je i pritisak svugdje da budemo manje. Manje Bosanci, manje muslimani, manje svoji. Bilo da si u BiH ili vani, ove ponekad nevidljive snage ti pritišču glavu dolje na giljotinu samogađenja i skrivanja, jer mrze ono što predstavljaš i čega se plaše. Plaše se moje prekrasne Bosne, plaše se najviših ljudskih vrijednosti koje su u mojoj zemlji stoljećima. STOLJEĆIMA. Plaše se islama, jer ta generacijska krv u njima govori o križarskim ratovima koje su njihovi preci vodili u ime druge vjere, pa to projektiraju (oni koji imaju problema, naravno – NE generaliziram). Licemjerje na vidjelu, zar ne?

Ali, nikad nećete biti u stanju da ušutkate mene i moje postojanje. Isto vrijedi za moje prosvijećene zemljake. A kada mi kažeš u lice da moj jezik ne postoji i da ja zapravo pričam neki drugi jezik, nasmijat ću ti se u lice (ova je za tebe, negatoru genocida u Uredu za imigraciju – sram te bilo. Srećom, u manjini si, jer su sve dame tamo bile pune poštovanja i voljne pomoći). Ako zbijaš šale o mom imenu i ravnaš me s drugom nacijom, prozvat ću i tebe i tvoj rasizam i mizoginiju (još jedan „humanoidni stvor“ ovdje u Francuskoj koji tek treba da osjeti moj puni gnjev). Isprva, bila sam ovdje fina, pokušavajući biti ljubazna i pristojna koliko je god moguće više (još jedna osobina nas Bosanaca koja nam stvori probleme ponekad jer smo PREljubazni). Međutim, ima već par mjeseci otkad sam oslobodila svoj prkos i moju punu prisutnost ovdje i dišem sasvim fino sad, hvala. Ako je to previše za tebe, Europo, pa, šta'š! Zauvijek ću ovdje biti istinski ambasador svog identiteta. Ambasador poštovanja prema drugima, ali također i ponosa na svoje. Usput, to su istinske europske vrijednosti, a ne užasne stvari koje završavaju na –izam – tako da: sredi se, EU.

Još jedna stvar: Bosna će postojati zauvijek. Zbog te nebeske ideje Bosne, zemlje s prekrasnom prirodom i predivnim, ljubaznim i gostoprimljivim ljudima, zemlje ljubavi – to neće nikad nestati. Moje tijelo će ležati u zemlji i nestati, ali Bosna je bila i bit će eonima nakon toga.

Muhamed Fazlagić, naš plavokosi i plavooki pjevač, pokazao je sve to na pozornici Eurovizije. Poslao je i nadu prema svijetu. Nadu ne samo o pomoći Bosni, već i nadu da će ponovno vidjeti ljubav svog života. Pjesma je bila ljubavno pismo za nju: „Ja ne mogu skinuti zvijezde sa neba / Ne mogu naći put, put do svemira / Al’ ti mogu ovu pjesmu poslati / Da znaš da sam živ, ljubavi“.

Ujedinili su se tijekom Eurosonga i nisu se otad rastajali. Nekoliko mjeseci nakon takmičenja vratili su se u ratno Sarajevo. On je nastupao za našu vojsku i oboje su preživjeli, hvala Bogu. Šta kažete na tu priču, je li ljubavna? Je li europska? Je li ljudska?

Muzika je postigla nešto vrijedno te 1993. godine, unatoč glasovima. Nadam se samo da više neće biti zemalja u ratu i nigdje više genocida sljedeće godine. Utopijska misao, možda, no misao kojoj treba težiti. Mi Bosanci znamo vrlo dobro kroz šta prolaze ugnjetavani narodi diljem svijeta od ruku agresora i novih Hitlera i Karadžića, pa tako znamo važnost postavljanja te misli u akciju. Glas, akt protiv zla. Protiv licemjerja.

An Expat in France… Chapter 3: Odsustvo čini srce…

U svetom smo mjesecu ramazanu, pa ima li boljeg vremena od ovog za izražavanje zahvalnosti za ono što se ima? Stoga, konačno ću napisati obećano poglavlje o stvarima koje me čine sretnom u Francuskoj!
Nakon ovih pet mjeseci, evo stvari koje svaki moj dan čine svjetlijim:

1) Nema pasa i mačaka lutalica na ulici koji se muče, pate, umiru – Tijekom cijelog mog života, moja obitelj i ja smo spašavali jadne životinje sa ulice. Ponekad bismo uspjeli spasiti ih od boli, hladnoće, vrućine, okrutnih ljudi, bolesti i gladi, ali ponekad je to sve bilo previše i divno biće je umrlo samo zato što se zakoni i osnovna etička načela ne primjenjuju i ne slijede. Zato osjećam olakšanje kada šetam ulicama Lyona i svakog drugog grada u Francuskoj. Komšiluk u kojem živimo je miran i kućni ljubimci žive u udobnosti domova njihovih ljudi. Gotovo svaka kuća ima mačja vratašca, a obližnji park je pun pasa koje se šeće tijekom sunčanih poslijepodneva ovog proljeća. Prošle godine Francuska je usvojila strože zakone koji ciljaju okrutnost prema životinjama i zabranjuju divlje životinje u zabavnim događajima. Bosna i Hercegovina tek mora početi težiti ispunjenju odredaba postojećeg Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, koji je donesen 2009. godine. Sve manje od toga i i dalje smo zapeli u 15. stoljeću, nanoseći okrutnost i patnju bićima koja imaju isto pravo postojanja na ovoj planeti kao i mi (čak i više, zapravo, jer ne uništavaju prirodu). Obratite pažnju na ovo, vi na vlasti!


2) Veganska hrana u izobilju – Povezano sa temom životinjskih prava, druga vesela stvar je totalna eksplozija slasnih veganskih proizvoda diljem prolaza u francuskim marketima. Nije to još na nivou npr. Njemačke, ali doslovno, kad god odemo u određeni supermarket, tu je nova hrana koju želimo probati. Dosad su mi omiljeni sojini komadići od Garden Gourmeta i otprilike svaka vrsta sira koju smo dosad pronašli, ali posebice sirevi Les Nouveaux Affineurs. Tako treba, Francuska!

3) Koncerti u gradu u kojem živim (!) – U proteklih 25 godina, kad god sam htjela vidjeti neke od svojih omiljenih bandova i muzičara, morala sam putovati najmanje satima (da ne spominjem odlazak u Finsku zbog The 69 Eyes!). Sada samo moram provjeriti da li band svira u Lyonu, što je u većini slučajeva istina – poput Rolling Stonesa na njihovoj nadolazećoj turneji STONES SIXTY. To će biti vrlo uzbudljivo iskustvo i naš prvi koncert Stonesa zajedno! Prije toga, imamo Simple Mindse – i sve što nam treba je vožnja podzemnom do mjesta održavanja koncerta.

4) Sveukupna umjetnička i kulturna scena – Ovdje konvencija za tetovaže, tamo filmska retrospektiva Francisa Forda Coppole – ne samo što koncerata ima mnogo, no uz to dobije se mnogo kulturne raznolikosti, posebice tijekom ljeta. Tada je vrijeme kada se Lyon transformiše u pravu riznicu estetskih kulturnih iskustava za svačiji ukus, te samo morate odabrati što posjetiti. Pošto je ovo Grad filma, ovdje su i Cinémas Lumière, koji redovno nude posebne projekcije i retrospektive. Nažalost, propustili smo Noć horora (sa It Follows!), zato što smo taj vikend proveli u Annecyju, no mislim da je to bio dobar razlog za propuštanje!


5) Dijeljenje jezika, kulture i ljudi mog supruga – Nikad nisam pomislila da ću se zaljubiti u Francuza i početi učiti njegov jezik, no znate onu poslovicu o tajanstvenim putevima! Uskoro ću krenuti na intenzivan kurs jezika kako bih poboljšala svoj francuski, a pošto ovo nije moj prvi susret sa romanskim jezicima, planiram nastaviti sa španjolskim i talijanskim. Francuska kultura definitivno ima nadahnjujuću i respektabilnu povijest, te su mnogi dijelovi njene ikonografije blago za moje oči. Prijatelji mog supruga su me svi dočekali toplo, te sam otkrila da zaista volim otkrivati prekrasne gradove Francuske, njihovu arhitekturu, dekor…U potpunosti uživam u svemu!

6) Još veća ljubav prema domovini – Bosna i Hercegovina će uvijek biti moja zemlja. Zemlja na kojoj sam odrasla, gdje sunce baca svoje najugodnije i najljepše zrake. Nema takvog osjećanja poput onog kada šetam svojim gradićem po svijetlom i sunčanom danu da provjerim imaju li nove epizode Dylana Doga u dijelu za stripove novinskog štanda. Ali, kad si samo tamo, život postane turoban. Nije lako živjeti u Bosni zbog svih opstrukcija našem hiljadugodišnjem postojanju, opstrukcija koje su se nastavila dugo nakon posljednje agresije i genocida. Rat se vodi u miru. To oduzima toliko energije i motivacije čovjeku da doprinese svojoj zemlji. Neko vrijeme prije mog odlaska osjećala sam da sam dala sve što sam mogla kulturnom i profesionalnom životu u BiH. Međutim, sada kada sam dio bosanskohercegovače dijaspore, osjećam obnovljenu potrebu da pomognem kako god mogu, noseći bosanski glas u Francusku i čineći ga jasnim i glasnim. Već sam uspostavila neke kontakt (više o tome uskoro) i to sve mi se jako sviđa!

7) Život relativno blizu Bosne i Hercegovina – Francuska nije tako blizu nama poput, naprimjer, Slovenije ili Austrije, no hiljadu je kilometara između mog grada i Lyona, te ih prijeđemo u 13-14 sati. Letenje avionom je još brže, te za manje od pola dana, opet sam natrag u svom domu br. 1. To samo saznanje je dovoljno da se osjećam duhovno blizu mojih voljenih (dvonožnih i četveronožnih), i kad god ugrabim priliku, uvijek mogu uskočiti na pouzdan let Air Francea i vidjeti ih opet. Poprilično dobro, ako mene pitate!

8) Konačno sam sa svojim suprugom – Oni kojima je poznata naša priča znaju da smo bili odvojeni tijekom najgoreg perioda pandemije. Kao da obična udaljenost nije bila dovoljna! Pa su tako ultimativni pozitivni aspekt mog života u Francuskoj upravo moj suprug i naš zajednički život.

Eto, to je mojih top 8 stvari o Francuskoj koje volim. Nadam se da će ih biti još više uskoro, no već sam jako zahvalna za moju sreću ovdje. Sada je vrijeme da smislim super veganski iftar za večeras! Svima vama želim Ramazan Šerif Mubarek Olsun ili sretne druge blagdane koje slavite ovih dana!