Oznaka: Bosnia and Herzegovina

Klicanje patnji: bh. društvo i njegove barbarske razonode

CursedPoetLeave a comment

Kada je prije 16 godina BiH dobila Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, činilo se da se naša zemlja konačno kreće u dobrom smjeru i evoluira ka savremenijem i suosjećajnijem društvu. Društvu kojem su postavljeni stubovi duhovnog napretka i koje kažnjava nanošenje patnje drugim bićima. “Ovo je sljedeći korak i spremni smo ga načiniti,” činilo se da odjekuje državnim odajama i srcima svih onih koji nikad nisu dopustili da im empatija urođena ljudskom rodu okori u surovost.

Četvrt 21. stoljeća je već iza nas, a bosansko-hercegovačko društvo je daleko od bilo kakvog napretka, pogotovo onog koje se ne mjeri dužinom postavljenih kilometara autocesta i novoizgrađenih bolnica. U kaljuži barbarstva mreška se poneka iskra shvatanja da trebamo i moramo raditi na vlastitoj duši. Nažalost, ustati i podići svoj glad protiv nepravde više je anomalija nego demokratska dužnost, a apatija vlada našim gradovima poput kralja od koprene.

Kako drugačije okarakterizirati bh. društvo u kojem se, u moru poražavajućih primjera, zabavom smatra i mučenje životinja? Takozvane “štraparijade”, događaji u kojem se nanosi patnja konjima u ime narodske zabave, nisu ništa drugo do parada niskih poriva i maltretiranja nedužnih bića čiji je jedini “grijeh” blaga narav i duh slomljen obiješću čovjeka. Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja posebno se zabranjuje prisiljavanje životinje na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, povrede i strah. Govoriti da konji sami žele vući trupce od dvije tone jer, zaboga, dosadno im je u životu nalik je mizoginskom pokliču “sama je to tražila” nakon što se dogodi još jedan u nizu femicida. I jedno i drugo su metastaze izvitoperene sredine koje dijeli više karakteristika s bezglavim mentalitetom rulje nego civiliziranim društvom.

Zar nam uopšte i treba zakon koji, uzgred rečeno, državne institucije same ne poštuju (jer navedene štraparijade redovno dobijaju dozvole za održavanje), kada u dubini duše znamo da nije ispravno nanositi bol i patnju drugima, ako ni zbog kojeg drugog razloga, onda do onog “ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi”? Zar “tradicija” i “narodske tekovine” ne bi mogle biti njegovane bosanskom verzijom Gorštačkih igara koje se održavaju u Škotskoj i gdje se ljudi sami takmiče u raznim snagatorskim vještinama poput bacanja trupaca, kladiva, vuče užeta? Zar to ne bi bila istinska snaga tijela i duha, a ne busanje u prsa mišićima koji ti ni ne pripadaju? Doista, zavist ide ruku pod ruku sa zlom, pa nije ni čudno da oni koji su spremni mučiti nevina bića kako bi došli do zadovoljstva pate od kompleksa koje ni Freud ni Jung ne bi uspjeli izliječiti.

U svemu tome čudi paradoksalna briga za ove iste životinje kada ih ljudi muče u gotovo istim situacijama koje se jedino razlikuju od štraparijada po tome što nisu organizovane i promovisane u medijima. Naprimjer, upravo danas (14. aprila), na vodećem informativnom portalu u BiH objavljena je vijest sa uznemirujućim snimkom u kojem dva muškarca tuku konja u Prijedoru. Policija i tužilaštvo su opravdano uključeni u slučaj, a počinitelji su već identifikovani. S pravom stoga postavljam pitanje: zašto jedan slučaj mučenja konja procesuirati kao djelo koje sa sobom nosi negativne pravne posljedice, a druge slučajeve (štraparijade) dozvoljavati i tretirati kao vrijednu okosnicu bh. turizma? Jesmo li toliko licemjerni da svjesno ne želimo vidjeti zlo kada od njega imamo ekonomsku korist, a da i ne spominjem zadovoljavanje atavističkih poriva?

Veličina i moralni napredak naroda mogu se mjeriti po tome kako se u tom narodu postupa sa životinjama, rekao je jednom Mahatma Gandhi, želeći možda da ljepše upakuje Humboldtovu misao o okrutnosti prema životinjama kao “jednom od najznakovitijih poroka niskog i prostog naroda”. Milan Kundera se nadovezao i otkrio nam bolnu istinu o nama samima: “Istinski moralni ispit čovječanstva, ispit koji je temelj svega ostaloga, očituje se u odnosu prema onima koji u potpunosti ovise o našoj milosti, a to su životinje. Na tom je polju čovječanstvo pretrpjelo potpuni poraz, poraz koji je toliko potpun da svi ostali porazi proizlaze iz njega.” Sve dok se naše društvo ne suoči s apatijom i zlom koje nanosi ovim plemenitim bićima, ali i svim drugim stvorenjima sa kojima dijelimo ovaj dio planete Zemlje, ostat će apsolutno poraženo u svim aspektima istinskog etičkog bivstvovanja i društvenog razvoja. U kaljuži barbarstva, apatija i surovost razmnožavaju se poput stanica raka u nutrini naše duše. Sve dok gledamo i kličemo patnji životinja, sve dok okrećemo glavu u hinjenom neznanju, ne zaslužujemo milost oporavka.

dr.sc. Ilhana Nowak,
aktivist za prava životinja i bivši ambasador Svjetskog dana životinja za BiH

/izvor fotografije: Radio Sarajevo/

Protestno pismo protiv mučenja konja upućeno Ministarstvu poljoprivrede USK i Vladi USK

CursedPoet1 Comment

Unatoč opetovanim protestima koje sam slala i o kojima sam govorila prije mog odlaska u Francusku, tzv. “štraparijade” se i dalje organiziraju od strane mučitelja životinja i iste su i dalje odobrene od strane Ministarstva poljoprivrede USK. Barbarizam nema granica u BiH. Slijedi tekst protestnog pisma kojeg sam poslala prije nekoliko dana, pred još jednu predstavu mučenja konja.

“Poštovani,

Kao bivša Ambasadorica Svjetskog dana životinja za BiH i bh. državljanka u inostranstvu, šokirana sam bezobzirnim ponašanjem Vašeg Ministarstva za poljoprivredu i nonšalantnog odnosa prema kršenju Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH koji ne samo da karakterizira stanje svijesti u USK i šire, već i računa na nastavak barbarizma koji se već godinama odobrava i potiče na Izačiću.

Iz godine u godinu, atavistička parada mučenja životinja koju mučitelji i vi svi, njihovi podržavatelji, od milja nazivate “štraparijada”, kao ponos i vrh mučenja životinja predstavlja tjeranje konja da vuku teške balvane i ostale barbarštine koje za cilj imaju zadovoljavanje niskih poriva tih istih mučitelja i mučenja gladne publike – a koja je direktno ismijavanje i kršenje člana 4. i drugih relevantnih članova Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH (“Služb. glasnik BiH”, br. 25/09). U ovom članu, tačka ii) istaknuta je posebna zabrana prisiljavanja životinje na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, povrede i strah. Jeste li pod dojmom da je vuča teških balvana išta drugo nego upravo radnja koja se izričito zabranjuje? Ako jeste, najbolje bi bilo da se upregnete sami i počnete vi vući balvane, pa da vidimo ko je “najjači”. Slična takmičenja postoje diljem svijeta npr. Highland Games u Škotskoj. Visoko su kotirana na turističkim listama i predstavljaju povratak tradicije ali sa učesnicima koji jasno i glasno daju svoj pristanak na to. Nažalost, kada se organiziraju ne igre, već parade mučenja kao štraparijade, ne postoje učesnici, već samo žrtve. A kada su žrtve one čiji glas, bol i patnja se veselo ignorišu, prethodno navedeni Zakon Ministarstvu poljoprivrede i cijelog Vladi služi samo kada u WC-u zgrade ponestane toalet papira.

Znam da ćete se oglušiti i na ovaj email kao i na brojne prethodne, ali od ove nanesene patnje nedužnim živim bićima oprati ruke nećete moći.

Specizam kao vrsta diskriminacije je podloga za sve ostale diskriminacije i zla u društvu i sve dok u tom istom društvu postoje institucije koje izdaju odobrenja za organiziranje javnih mučenja, nikad se tom društvu neće dobro pisati. Umjesto da korakne naprijed iz barbarskih okova Balkana, USK i BiH u cjelini poniru na srednjovjekovne nivoe svijesti i vi kao vinovnici tog poniranja možete se samo sramiti.

Neka vas dostigne svaka suza, svaki bič i krik nevinih konja dok ih okružuju sadistički nastrojene psihopate, čije mučenje je odobreno i ispečatirano vašim Ministarstvom. Neka vas je sram.”

Sutradan, na Praznik rada, brojni građani BiH i drugih zemalja će se opet okupiti i “proslaviti” ovaj dan proždirući trupla beba nabijenih na kolce. Hoćemo li doista kao društvo ikad prestati nanositi patnju drugim živim, svjesnim bićima i prestati sa svim vrstama barbarizma?


/Izvor fotografije: Radio Sarajevo/

A BOSNIAN IN FRANCE x VEGANSKE VINJETE: NACIONALNOST NASUPROT EMPATIJI?

CursedPoetLeave a comment

Uz drugu godinu mog bivstvovanja u Francuskoj, koje se čvrsto uspostavlja u komorama mog uma i svakodnevnog života (prošlo je gotovo šest mjeseci od godišnjice dolaska), pomisao o kratkom pregledu ovog nastajućeg identiteta se također čvrsto uspostavila. Prašina se slegla, horizont je maglovit ali obećavajući. Ali, ko sam ja u svemu ovome sada, nakon nekog vremena? Nakon ponosnog, suprotstavljajućeg postojanja koje se smekšalo u vrstu nesigurnosti?

Veći dio toga ima veze sa razočarenjem ili, bolje rečeno, sa shvatanjem da, bez obzira šta Bosanci i Hercegovci rade ili predstavljaju, osnovno etičko načelo „ne nanosi bol“, koje je osnovica veganstva i mog osobnog pogleda na svrhu u svijetu, ne dolazi im prirodno. Ne dolazi nama prirodno. Kao i svaka druga nacija na svijetu, Bosanci i Hercegovci su uglavnom nekrovori i misle da je tlačenje životinja sasvim u redu. To je stav iza kojeg ne mogu stati.

Stoga, šta je tačno naša nacionalnost kada je suočimo sa ugnjetavanjem? Da li je uopće važno? Voljela bih da mogu reći da je moja nacija prosvijetljena i ne ugnjetava nikoga, ali stvarnost je da, kada su životinje u pitanju, nismo drukčiji od bilo koga na planetu (čast izuzecima). Životinje su i dalje uzgajane u jadan i kratak život, iskorištavane, mučene, sakaćene, silovane i ubijane za užitak, bio to ukus, zabava, odjeća… Nažalost, to je istinito za BiH kao i za njene okolne zemlje, kao i za Ameriku, Veliku Britaniju… i Francusku, kad smo već kod toga.

Jedna nepravda ne negira drugu. Također je istina da je Bosna i Hercegovina bila izložena najgorim grozotama u Europi od Drugog svjetskog rata, da su srpske vojne snage, zajedno s hrvatskim vojnim snagama, izvršilo etničko čišćenje i genocid tokom agresije u 1990-tima, i također je istina da država i njeni stanovnici i dalje prolaze kroz sistematsko negiranje tog čišćenja i genocida od strane ultranacionalista koji je žele raskomadati. To je istina koju ću uvijek glasno govoriti.

Međutim, slijepa odbrana svega što činimo i stvaramo nije dio patriotizma. Naprimjer, nikad neću promovisati firmu iz BiH koja proizvodi sir, jer taj „uspjeh“ je sagrađen na ožalošćenim majkam i njihovom mrtvom djecom. Sir dolazi iz mlijeka, a mlijeko dolazi od majki – iskorištavanih majki čije mlijeko kradu ljudi.

U tom svjetlu, patriotizam nikad ne može opravdati nepravdu. Zato su ovdje, pored lokalnih, prisutni i brojni aktivisti za prava životinja koji dolaze iz različitih zemalja, različitih nacionalnosti, različitih religija, koji su svi jasno vidjeli šta se događa iza vrata klaonica i tvornica mlijeka, bez obzira gdje se one nalaze. Bilo da je u pitanju Francuska ili Bosna i Hercegovina, ujedinjeni smo u jednom cilju: oslobađanje svih životinja.

Sumirajući sve, shvatila sam da postoji način da se bude oboje: Bosanka i aktivistica za prava životinja. Na kraju krajeva, bila sam oboje u svojoj domovini, i bit ću oboje ovdje. Pitanja i nesigurnosti oko toga što znači braniti istinu o mojoj zemlji na najbolji mogući način ovdje će se podići i u budućnosti, sigurna sam, ali moje prilagođavanje novoj zemlji mi je dosad pokazalo na koji način želim provesti većinu svog slobodnog vremena, a to je u odbrani najnevinijih bića na ovom planetu – životinja. To je jedan od mojih razloga bivstvovanja, moja svrha.

Reći ću još nešto svojim Bosancima i Hercegovcima, kao i svim ljudima, bilo gdje na svijetu: bez mijenjanja našeg temeljnog pogleda na ne-ljudske životinje, kolektivno se nikad nećemo uspjeti podići iznad činjenja zla drugim, ljudskim životinjama. Kako je Tolstoj ispravno primijetio: „Kako se možemo nadati vladavini mira i prosperiteta na Zemlji ako su naša tijela živi grobovi, u kojem su pokopane ubijene životinje?“ „Dok god postoje klaonice, postojat će i ratišta.“

/vizualne impresije s najnovije akcije aktivista za prava životinja u Lyonu, Francuska, protiv konzumacije i glorifikacije mesa tj. dijelova mrtvih životinja u jednom od najpoznatijih lionskih mesnih restorana, 1. aprila 2023 – fotografije zahvaljujući Nath One Voice/