Uz drugu godinu mog bivstvovanja u Francuskoj, koje se čvrsto uspostavlja u komorama mog uma i svakodnevnog života (prošlo je gotovo šest mjeseci od godišnjice dolaska), pomisao o kratkom pregledu ovog nastajućeg identiteta se također čvrsto uspostavila. Prašina se slegla, horizont je maglovit ali obećavajući. Ali, ko sam ja u svemu ovome sada, nakon nekog vremena? Nakon ponosnog, suprotstavljajućeg postojanja koje se smekšalo u vrstu nesigurnosti?
Veći dio toga ima veze sa razočarenjem ili, bolje rečeno, sa shvatanjem da, bez obzira šta Bosanci i Hercegovci rade ili predstavljaju, osnovno etičko načelo „ne nanosi bol“, koje je osnovica veganstva i mog osobnog pogleda na svrhu u svijetu, ne dolazi im prirodno. Ne dolazi nama prirodno. Kao i svaka druga nacija na svijetu, Bosanci i Hercegovci su uglavnom nekrovori i misle da je tlačenje životinja sasvim u redu. To je stav iza kojeg ne mogu stati.
Stoga, šta je tačno naša nacionalnost kada je suočimo sa ugnjetavanjem? Da li je uopće važno? Voljela bih da mogu reći da je moja nacija prosvijetljena i ne ugnjetava nikoga, ali stvarnost je da, kada su životinje u pitanju, nismo drukčiji od bilo koga na planetu (čast izuzecima). Životinje su i dalje uzgajane u jadan i kratak život, iskorištavane, mučene, sakaćene, silovane i ubijane za užitak, bio to ukus, zabava, odjeća… Nažalost, to je istinito za BiH kao i za njene okolne zemlje, kao i za Ameriku, Veliku Britaniju… i Francusku, kad smo već kod toga.
Jedna nepravda ne negira drugu. Također je istina da je Bosna i Hercegovina bila izložena najgorim grozotama u Europi od Drugog svjetskog rata, da su srpske vojne snage, zajedno s hrvatskim vojnim snagama, izvršilo etničko čišćenje i genocid tokom agresije u 1990-tima, i također je istina da država i njeni stanovnici i dalje prolaze kroz sistematsko negiranje tog čišćenja i genocida od strane ultranacionalista koji je žele raskomadati. To je istina koju ću uvijek glasno govoriti.
Međutim, slijepa odbrana svega što činimo i stvaramo nije dio patriotizma. Naprimjer, nikad neću promovisati firmu iz BiH koja proizvodi sir, jer taj „uspjeh“ je sagrađen na ožalošćenim majkam i njihovom mrtvom djecom. Sir dolazi iz mlijeka, a mlijeko dolazi od majki – iskorištavanih majki čije mlijeko kradu ljudi.
U tom svjetlu, patriotizam nikad ne može opravdati nepravdu. Zato su ovdje, pored lokalnih, prisutni i brojni aktivisti za prava životinja koji dolaze iz različitih zemalja, različitih nacionalnosti, različitih religija, koji su svi jasno vidjeli šta se događa iza vrata klaonica i tvornica mlijeka, bez obzira gdje se one nalaze. Bilo da je u pitanju Francuska ili Bosna i Hercegovina, ujedinjeni smo u jednom cilju: oslobađanje svih životinja.
Sumirajući sve, shvatila sam da postoji način da se bude oboje: Bosanka i aktivistica za prava životinja. Na kraju krajeva, bila sam oboje u svojoj domovini, i bit ću oboje ovdje. Pitanja i nesigurnosti oko toga što znači braniti istinu o mojoj zemlji na najbolji mogući način ovdje će se podići i u budućnosti, sigurna sam, ali moje prilagođavanje novoj zemlji mi je dosad pokazalo na koji način želim provesti većinu svog slobodnog vremena, a to je u odbrani najnevinijih bića na ovom planetu – životinja. To je jedan od mojih razloga bivstvovanja, moja svrha.
Reći ću još nešto svojim Bosancima i Hercegovcima, kao i svim ljudima, bilo gdje na svijetu: bez mijenjanja našeg temeljnog pogleda na ne-ljudske životinje, kolektivno se nikad nećemo uspjeti podići iznad činjenja zla drugim, ljudskim životinjama. Kako je Tolstoj ispravno primijetio: „Kako se možemo nadati vladavini mira i prosperiteta na Zemlji ako su naša tijela živi grobovi, u kojem su pokopane ubijene životinje?“ „Dok god postoje klaonice, postojat će i ratišta.“
/vizualne impresije s najnovije akcije aktivista za prava životinja u Lyonu, Francuska, protiv konzumacije i glorifikacije mesa tj. dijelova mrtvih životinja u jednom od najpoznatijih lionskih mesnih restorana, 1. aprila 2023 – fotografije zahvaljujući Nath One Voice/
