Kažu da se, kako stariš, jednostavno vraćaš stvarima koje su ti donosile radost u mlađim godinama. Ako me je išta zaista obilježilo dok sam bila mlađa, to je gothic muzika. Ne samo muzika, već cijela kultura, način života… I Finska. Zemlja začaranih zima i gothic metala. I ne samo ono što ti je donosilo radost, moram dodati, već ono što čini srž tvog bića. Stoga, kada je jedan od mojih omiljenih bendova ikada najavio ponovno okupljanje i turneju u svojoj domovini, nije mi preostalo ništa drugo nego da se vratim, 20 godina nakon moje prve posjete i mog prvog koncerta Charona.
Karte za koncert u Helsinkiju bile su rasprodane u roku od nekoliko minuta. Zato sam brzo promijenila svoj prvobitni plan i kupila kartu za Jyväskylu, računajući da je dodatnih 3 sata putovanja vozom izvodljivo u okviru vremenskih ograničenja mog vikend putovanja. Nakon fantastičnog Weekend of Hell-a u Njemačkoj, samo dvije sedmice kasnije, našla sam se kako hodam ulicama Helsinkija. Baš kao i svih tih godina prije, krenula sam na putovanje samorefleksije, kao i samootkrivanja, koje se odvija u možda najljepšoj zemlji na svijetu, odmah do moje vlastite.
Poput hodočasnika koji ulazi u hram svog posljednjeg počinka, pustila sam da me Jyväskylä obavije najdivnijim osjećajima pripadanja. Stajala sam na rubu tamnih, hipnotičkih voda jezera Jyväsjärvi, dok su melodični gitarski rifovi svirali poput presque vu-a u mom umu, pozivajući na ono što će se dogoditi te večeri. I ono što se dogodilo bio je možda najbolji koncert Charona kojem sam dosad prisustvovala, topla dobrodošlica između melodičnih pjesnika i njihove publike u čaroliji odanosti. Potpuna gotska poezija JP-jevih tekstova uvijek me vraćala njihovim albumima tokom protekle dvije decenije, otkrivajući rijetka, dotad skrivena značenja u njihovoj očaravajućoj ljepoti. Osjetiti njegov čvrsti zagrljaj, zajedno se smijati našoj staroj fotografiji i prisjećati se i izraziti svoju duboku i iskrenu zahvalnost svima njima za ovaj dragulj večeri… Napustila sam klub s osmijehom i ošamućenosti, pjevajući usred ulice, dok je mjesec pažljivo obasjavao svaki moj korak, gotsko nebo iznad mene kao još jedan zagrljaj, nijedno mu drugo nebo slično.
Treći dan, i već posljednji, moje srce je šaputalo. Zašto sam čekala toliko godina da se vratim ovdje? Bilo je prepreka, sigurno, ali se pitam… Da li je to bio i pokušaj da zaboravim šta Finska zaista znači za moje postojanje? Zaborav leži iza tog posljednjeg pogleda, dvadeset godina udaljenog… Osjećala sam se kao da me noge žure prema željezničkoj stanici, kao u snu… Ili možda nisam mogla podnijeti službeni oproštaj, pa sam požurila unutra kako ne bih sebi dozvolila posljednji pogled na Helsinki. Moj um je bio u mračnoj komori, ništa u njemu osim lebdećeg srca u svijetlo ružičastoj boji… Raspadalo se uz melodiju „Unbreak, Unchain“… „Could this be what it seems? Painted in your dream…“ Poput sićušnih komadića hljeba, mraznih i mekih, težina mog svijeta u svakom mrvici… Ipak, bila sam zadovoljna što mi se srce tako raspada, jer bi barem jedan dio njega ostao ovdje… Unbreak, unchain. Njena melodija me pratila (ili ja nju pratila)… A onda su se vrata zatvorila za mnom, niko ih nije držao kao što je ljubazna gospođa prije učinila za mene. Trebam li se vratiti i duboko udahnuti taj jesenji zrak? Da se zvanično oprostim? Kao da bih se dobrovoljno podvrgnula boli odlaska. Pokušala sam sebi reći: „Ovo nije zbogom. Stoga, nema potrebe da se vraćaš i posljednji put gledaš u Helsinki, jer ćeš se ovaj put vratiti i neće ti trebati još 20 godina da to učiniš.“ Zato sam se nevoljko okrenula, a moja utroba se raspadala s tužnim osmijehom.
Je li ovo zaista najbliže što mogu nazvati duševnim domom? Ovdje sam provela vikend otpozdravljajući sve na finskom jer su svi pretpostavljali da sam odavde, s obzirom na moju odjeću i cjelokupni izgled. Možda zato što su “autsajderi” ovdje norma? Crna je normalna boja, a biti gotičar još više. Možda nikada ne bih nigdje zaista pripadala, ali ovo je najbliže što sam bila tome – ugodna lakoća postojanja? Zašto me zove, a ja žudim za tim? Jesam li osuđena da uvijek žudim i tugujem, neprestano hodam oko mauzoleja, dok vjetar nosi lišće poput latica sadašnjice oko mene… Vječna žudnja za ovim melanholičnim zimskim nebom, hladnim ulicama, poznatim mjestima zanosa… „Leave no remorse to call your name“, a ipak sam ostavila sve, čak i stvari bez kojih nisam mogla… Napustila sam ovu zemlju s djelićem sebe.
Charon, kao da osjećali da ovo ne može biti tako brz odlazak, najavili su nedavno veliki koncert u areni ovog ljeta. Helsinki, vratit ću ti se.
