Nedavno dobih zanimljiv mail. Dva, zapravo. U prvom tekst, u drugom objašnjenje. Naime, obiteljski prijatelj  Izet Duranović, nakon nedavnog posjeta Kladuši, ponese moju knjigu u bespuća Amerike, koja tamo naiđe na veliko novinarsko i pjesničko ime – Mugdima Karabega. Kako sam Izet za njega kaže – a te su mi se riječi usjekle u pamćenje:  “Za njega kazu ‘da je najbolji  novinar medju pjesnicima i najbolji pjesnik medju novinarima’. On je unuk Šantićeve Emine – njegova majka je Eminina kcerka. Dugo godina je bio urednik Oslobođenja i dopisnik iz Arapskih zemalja, kao i predavač  na fakultetima. Poštena je i fina novinarska, pjesnička i ljudska duša.”

Dijelim zato s vama njegovo viđenje moje knjige, a meni je preostalo da se iskreno zahvalim gospodinu Karabegu, te i dalje budem počašćena do trenutka kad to više ne mogu opisati čak ni ovim svojim malenim vitičastim oruđima kojima pletem tkaninu svoje stvarnosti – riječima, stihovima…

˝THANATONAUT˝ POEZIJA ILHANE ŠKRGIĆ

Prva knjiga poezije ILHANE ŠKRGIĆ je gusta koprena nad zagonetkama života viđenog i doživljenog iz posebnog ugla pjesnikinja.

Ništa u njenim redovima nema od odmah shvatljive i prihvaljive logike življenja i smrti, ljubavi i mržnje, razumijevanja i nerazumijevanja. Čak i te izraze za životne fenomene ona naziva imenima koja nisu odmah prepoznatljivo vezana uz svoje korijene, već se slute i dokučuju sa razdaljine koju čitalac treba da shvati kao teren vlastitih asocijacija vezanih uz tu poetiku. Ali u tom labirintu kontroverzi, suprotnosti koje se istovremeno poništavaju i dopunjuju, postoji jedna ˝crvena nit˝ opredjeljenja i istinitosti doživljaja same pjesnikinje, koju će čitalac shvatati i na ovaj ili na ovaj način, ostajući upitano zamišljen nad porukama tih pjesničkih redova. U tome je vrijednost Ilhaninog pisanja: stavljanja u prvi plan vječne upitanosti svakog čovjeka nad fenomenima tog čudesnog čovjekovog življenja, njegove ustostručene psihilogije koja prihvata i odbija u istom vrijeme i istine neistine, tragajući za nepostojećom ´vječnom istinom´. Time je ostavljeno onima koji zaranjaju u te redove da donose svoje impresije i zaključke i čini mi se da poetskom filozofijom pjesnikinje zaokružuje ličnu psihologiju življenja izmedju vječnog sudaranja šekspirovske dileme ˝˝biti ili ne biti˝˝ ispod koprene različitih emocija.

Recimo pjesma potvrdjivanja ljubavi:

˝I ja ću disati, dišem, disah
Samo za tebe
Svijet je tvoj oltar
A sve obasjano suncem i pokriveno tamom žrtva je tebi.˝

U ovim redovima pjesme ˝ja sam knjiga tebe tad˝nema pjesničke dileme za šta se ona opredjeljuje. Za ljubav, samo ljubav, koju ona diše, „dišem, disah˝ tad.

Odmah iza ove pjesma ˝KOPRENA ILUZIJE˝koja kao da pobija istinitost pozitivne emocije i uvjerenja u prethodnoj. Jer kaže:

˝Koprena iluzije mi otima zrak
A šta si mi ti nego dobrodošao gost
Dok vjetrovi tjeraju vrijeme svojim bičevima
Negdje daleko
Izvan ove odaje
I samo tihim zavaravanjem najavljuju
Ponovnu posjetu
Uvijek odlaziš brže nego oni
Nestalan i neopipljiv poput tih jahača
Vječnosti,
Zar me voli iluzija..?˝

Ovo je kontrapunkt izreci prethodne pjesme gdje se kaže:

˝Svijet je tvoj oltar
A sve obasjano suncem i pokriveno tamom žrtva je tebi.˝

U toj zagonetki ono jeste a istovremeno i nije – dvojnost, koja kleše uobličavanje i puni sadržajem ljudsku psihu i emocije, teku stihovi Ilhanini. Čitalac se na svakom slovu spotiče o takve dileme i tajne pokrivene gustim koprenama pjesničke imaginacije. Te enigme otkriće čitaoci višeg obrazovanja i razvijene inteligencije analitičara i zaranjanja dublje u duhovnost čovjeka i ljudi u cjelinu. Pa smatram da ova poezija nije ˝za običnog i prosječnog čitaoca˝, jer traži intelektualni napor i spremnost da se odgoneta i time otkriva njena istinska vrijednost. U svakom slučaju, prva knjiga Ilhane Škrgić pokazuje da ona treba da nastavi sa svojim stvaralaštvom, uz malo duže zadržavanje na svakom stihu, koji bi morao ipak biti malo vise shvatljiv i manje zakučast, što toj poetici neće oduzeti vrijednost.

Mugdim Karabeg