Prošlog mjeseca, tijekom vikend posjete Parizu, naišla sam na ovu sliku u podzemnoj, prominentno prikazanu na reklami koja promoviše knjigu. Naravno, naslov je odmah privukao moju pažnju. „Holokaust u Kongu“ budi snažne emocije o temi, te uz mučnu fotografiju trenutačno govori o užasnoj tragediji. Nemam razloga da sumnjam u to da se holokaust zaista desio na tom mjestu, te je jasno zašto je autor izabrao riječ „holokaust“ za naslov: de na neki način da ime neizmjernosti patnje ljudi u kojoj je Francuska vjerojatno bila suučesnik (nagovješteno u podnaslovu „La France complice?“). Ono na što želim ukazati jeste lingvistička licemjernost kao još jedan primjer cjelokupnog specizma, koji je prisutan u svim područjima našeg svakodnevnog života, uključujući jezik i komunikaciju.
Pitanje glasi: zašto je u redu koristiti riječ „holokaust“ u ovom primjeru (i drugima koji opisuju ljudsku patnju) ali isto nije u redu učiniti kada želimo opisati nevjerovatnu patnju doslovno trilijuna neljudskih životinja svake godine – nevinih, svjesnih bića koja su porobljena, na kojima se eksperimentira, koja su zlostavljana, mučena, silovana, sakaćena i nasilno ubijena? Neizmjernost njihove patnje ne može se čak niti adekvatno opisati, što je razlog zašto je najsnažnija riječ, riječ koja ima najintenzivniju emocionalnu konotaciju i riječ koja obuhvaća sve različite užasne stvari koje ljudi čine svojim žrtvama upravo „holokaust“. Mnogi jevrejski pisci su i sami pisali o ovome.
Svi smo itekako svjesni da se Holokaust dogodio jevrejskom narodu tijekom Drugog svjetskog rata od strane nacista. To ne znači da se drugi holokaust ne može dogoditi, i zaista, da se već ne događa (što je tačno). Ukratko, pokušati zabraniti korištenje najbolje opisne riječi poznate čovječanstvu za neljudske životinje pod izgovorom senzibilnosti, ali dopustiti korištenje iste riječi za ljude za istu patnju je čisti primjer lingvističkog specizma, to jest, diskriminacije u našem jeziku protiv drugih svjesnih bića na osnovu njihove vrste.
Dok ne naučimo poštovati prava drugih i ponašati se prema moralnom osnovi, bez obzira na vrstu, rasu i druge razlike, nastavit ćemo činiti druge holokauste – i ljudskim i neljudskim životinjama.
Oznaka: vegan vignettes
VEGANSKE VINJETE: PORIJEKLO ZLA
Danas je moja 12. godišnjica kao vegana, pa je vrijeme za jednu literarnu poslasticu za vas. Čitav niz misli i dalje se priprema u mom umu nakon više od desetljeća na stazi činjenja najmanje štete, no ovo je ideja u koju sam uronila tek prije nekoliko mjeseci, nakon nekoliko prosvjetljujućih objava o našem odnosu prema neljudskim životinjama.
Ranije sam uglavnom bila mišljenja da ljudi ubijaju životinje iz dva jednostavna razloga: užitak i profit. Drugim riječima, većina ljudi (plaća da) ubija životinje jer vole meso, a ne obratno (tj. da vole meso jer ubijaju životinje za njega). Iako je to sigurno istina za neke pripadnike čovječanstva, to ipak ne objašnjava raspon i nivo nasilja i izopačenosti koje nanosimo bićima s kojima dijelimo ovu Zemlju.
U objavi naslova „Zašto je ugnjetavanje životinje oblik mržnje?“ („Why Animal Oppression is a Form of Hatred“), George Martin / Carnism Debunked piše: „Iako je profit zaista jedan od glavnih faktora u ugnjetavanju neljudskih životinja, ne možemo zanemariti postojanje duboko ukorijenjene ali naizgled podsvjesne mržnje za neljudske životinje koja omogućava to ugnjetavanje – to se vidi u reakciji ljudi kada vegani spomenu ugnjetavanje neke ljudske grupe u istoj rečenici kao i Holokaust životinja (‘uspoređuješ li ti to Židove sa svinjama?!’ / uspoređuješ li ti to iskustvo crnih ljudi sa iskustvom proklete krave?!’). Gledati na spomen sebe u istom dahu kao i grupe koja je najmarginaliziranija na svijetu kao neku vrstu ‘uvrede’ apsolutno je oblik mržnje, mada osoba koja se smatra uvrijeđenom to možda ne prepoznaje.“ Martin također ukazuje na činjenicu da jedino manjina zapravo profitira of porobljavanja i eksploatacije životinja (tj. ugnjetavači, poput radnika u klaonici, uopće ne profitiraju), te da, kada želimo uvrijediti nekoga, gotovo uvijek pribjegavamo životinjskim terminima poput „odvratna svinja“, „prljavi štakori“, „glupa krava“ i sl. Mržnja, on zaključuje, zapravo je veća pokretačka sila za ugnjetavanje životinja od profita.
Ljudi mrze životinje. Razlozi zašto mrzimo životinje su mnogostruki, no svode se na jedno. Vidite, mi volimo satkati priču o našoj evoluciji koja nas prikladno stavlja na najviše mjesto na ljestvici, kao da smo stvoreni sa svrhom i podareni najboljim vještinama da uspijemo i gospodarimo ovom planetom. Neka vrsta božanstvenog porijekla, reći ćemo? Mislimo da smo jedini koji smo stvorili jezike – naši hramovi su babilonskog iskona. Osvajamo i pravimo stvari koje svijetle i prave buku. Slavimo naše vlastito lažno savršenstvo, uništavajući divljinu oko nas jednim cementnim blokom svake sekunde, gradeći tvrđave od betona i smijući se kada je ptica uhvaćena u labirintu stakla i metala. Pa ipak, bez zagrljaja čelika, tkanine i tehnologije, mi smo ovdje najkrhkija stvorenja. Naši potomci se ne mogu braniti dok ne napune nekoliko godina najmanje. Nemaju krzna, slaba su stvorenjca, podložna prehladi i groznici, ranama i bolestima. Čak i kao odrasli, nismo ništa drukčiji. Bespomoćni smo u našem istinskom, prirodnom okruženju. Slabi smo.
Ne samo da smo slabi, nego nam je dano mnogo manje nego drugim stvorenjima s kojima dijelimo planetu. Kako piše Stuart Wilde: „Težimo ka gledanju na životinje kao niže od nas, no svi znanstvenici na svijetu ne mogu dizajnirati i upravljati krilom bumbara. Ne možemo skakati niti trčati jako brzo i ne možemo nositi velike težine poput mrava. Ne vidimo u mraku i ne možemo letjeti osim ako smo nagurani u bučnu cijev poput sardina, što se ne računa. U usporedbi sa životinjama, ljudi su gotovo gluhi […] Konačni smo i odvojeni, i neurotični, dok je svijest životinja mirna i vječna.“
Zato vidimo životinje i sve što one jesu i što mogu učiniti sa skladom i lakoćom, u harnomičnom postojanju sa prirodom… i praiskonski bijes se probudi u nama. Zašto su oni darovani takvim vještinama, takvim darovima, a ne mi? Zašto nam je tako hladno ukoliko ne zapalimo vatru? Zašto ne možemo čitati znakove prirode i naći vodu? Zašto smo slijepi u tami? Gdje je naš instinkt? Zar ne bismo trebali mi biti oni koji su krajnji cilj sve ove evolucije? Utjelovljenje Božjeg konačnog i potpunog dizajna? Pitanja dolaze, ali nikakvi odgovori se ne pojavljuju.
I tako se pjenimo, razbješnjeni slabošću. Zavist prema drugim stvorenjima nas proždire. Zašto su tako lijepa i potpuna a mi smo samo rasuti dijelovi hladnoće i žeđi i boli u stomaku? Zašto ona imaju sve, a ne mi? Sram postaje nagon za nadmoći. „Mi smo ti koji trebamo biti vladari Zemlje, ne oni. Mi smo sljedeći korak u evoluciji, ne samo opasno skretanje. Neko drugi je loše dizajniran, ne mi.“
I pričali smo sebi ovu bajku dok god nije postala osnov superiornosti koju očajno želimo. Ako postoji jedna stvar koju znamo učiniti, to je vjerovanje u laži koje govorimo dovoljno puta da ih urežemo u svoje umove i sisteme vjerovanja. Smijemo se životinjama kada pokušaju pobjeći iz pakla koji smo stvorili za njih. Odbijamo njihov jezik i vriske zato što smo mi oni koji ih ne razumiju, niti ih želimo razumjeti. Uništavamo njihove domove i zovemo ih štetočinama, ali naše razmnožavanje na ovoj planeti i njegovo konstantno uništavanje od strane nas je ponašanje štetočina, kako je to jezgrovito rekao jedan filmski lik ne tako davno. Ako su posebno estetski privlačne, krademo njihovo perje i kožu, ostavljajući hrpu kostiju iza nas. Ako su blage naravi, iskorištavamo ih za njihovo tijelo, krijući nasilje iza sivih vrata klaonice jer bi moglo izgledati previše potresno. Moglo bi nas probuditi iz mreže laži. Nalazimo hiljadu načina da ih mučimo i sjeckamo u komade jer, bez obzira šta da uradimo, ne možemo ukrasti njihove darove. I to je iznova dokaz naše inferiornosti. Slabi smo i podsvjesna svijest o tome je osnov naše mržnje. Mrzimo životinje jer u samom njihovom postojanju, vidimo koliko smo krajnje nesavršeni.
Neki bi rekli da to pokazuje koliko mržnje gajimo za vlastiti dizajn, ali to nije potpuno istinito. Naša mržnja prema životinjama nije okrenuta ka nutrini. Ako gledao sa duhovne ili čak blago religiozne strane, gotovo univerzalna mržnja prema životinjama diljem kultura, rasa, i drugih ljudskih karakteristika je zasnovana na činjenici da su oni ti nad kojima mi možemo dominirati, bez iznimke. Nemamo pravo na to, ali svejedno to činimo. Inferiorni smo naspram Boga. Nebeska bića imaju vještine koje mi nemamo. Nebeska tijela također. Vrijeme – ni njega ne možemo kontrolisati. Jedni druge? Druge rase, spolove, religije, seksualne orijentacije, izbor odjeće? takvi pokušaji su stalni i neprekidni, ali postoji uzlet misli koje evoluiraju i prikazuju naše pokušaje u lošem svjetlu. Stoga, šta je preostalo? Ko je preostao da nad njega vršimo nasilje? Ne možemo biti posljednji na listi, nadvladani od svih i svega drugog, jel’ da? Moramo podčiniti barem nekoga, pokazati da nismo najslabiji od sveg postojanja.
Druge vrste. Jedina grupa individua koje percipiramo da su zasigurno „ispod“ nas svih. I tu, u tom lažnom krugu nadmoći, mi nalazimo svoje mjesto. Pribjegavamo zlu prema drugim životinjama, gonjeni ludimo da se osjećamo važni, da se osjećamo u kontroli. Odvajamo majke od njihovih mladunčadi i smijemo se dok ih tučemo do smrti, samo da popijemo mlijeko njihove majke. Kopamo im oču, bušimo rupe u njima dok su još živi, fotografišemo se s njihovim leševima. Podižemo statue jedni drugima kako bismo dokazali negdje nekome koliko smo važni. Hrvamo se sa životinjama koje vidimo snažnima i pribijamo ih uz tlo, gurajući nož u njihova grla. Očajno želimo da pokažemo koliko smo snažni i važni, ali, duboko unutra, znamo da nijedna od naših „pobjeda“ nad drugima ne znači ništa. Ovdje ću utkati još jednu misao Wildea: „Možemo napravizi bombu i isklesati statuu ali to je statua našoj važnosti, ego trip, ništa od toga nema nikakvu pravu svrhu.“
Životinje ne samo da imaju svijest – one imaju dušu. Vrlo blistavu, kako je to Wilde rekao. I bez obzira kakvo zlo im činimo, ne možemo je nikad ukrasti, jer ona je u jezgri njihovih srca i umova. Slijepi podlegli mržnji, nastavljamo izvršavati Holokaust životinja, koji nas udaljava sve više i više od pronalaženja vlastite svijesti, vlastite duše. Sve radi moći. Sve radi mržnje.
Ovog Svjetskog dana veganstva, pozivam vas da posegnete za onom idejom koja će istinski osloboditi i vaše robove i vas: načelo činjenja dobra. Načelo poštivanja osnovnih prava svih bića. Načelo odbijanja antropocentričnog zla koje činimo svaki dan.
Umjesto zla, izaberite veganstvo.
/prva slika: javna domena
slike ispod: prijatelji-zivotinja.hr/
VEGANSKE VINJETE: SLOBODA GOVORA ZA ONE KOJIMA JE SLOBODA USKRAĆENA
Da iskoristim frazu sa nedavne akcije u donjem rublju koju smo napravili u Lyonu, Francuska (mi – Natasha, organizator Vegan Impacta za podružnicu u Lyonu + drugi hvalevrijedni aktivisti), sad kad imam vašu pažnju: prestanite jesti životinje!
A mi, kao globalno društvo, moramo ne samo prestati jesti trupla jednom živih, svjesnih bića, već i sve načine na koje zlostavljamo životinje na tako nezamislivom nivou da mu nema presedana – niti bilo kakvog opravdanja. Ono što mi činimo drugim stanovnicima ove planete je odvratna sramota na sve što nazivamo „ljudskim“. Stvaramo ih u očajno postojanje, zlostavljamo ih, genetski ih manipulišemo, silujemo ih, mučimo ih, sakatimo ih, i onda koljemo ih u trilijunima, samo zbog našeg užitka i profita.
Mi smo počinitelji holokausta životinja.*
Industrije zlostavljanja životinja su brze i efektivne u ušutkivanju žrtava i činjenju svega da izgleda kao normalno i prihvatljivo. No da pokažemo kako je sve daleko of toga, 20. augusta smo na jednoj poznatoj ulici u Lyonu pokazali ljudima šta plaćaju: bol, muku i patnju neljudskih životinja. Prolaznici (a bilo ih je mnogo) su informisani, vidjeli su slike i čuli vriskove iz klaonica. Kako? Tako što su bili privučeni pogledom na slabo obučeno žensko tijelo.
/fotografije zahvaljujući Vegan Impact/medijima/profesionalnim fotografima/
Postoje mnoge usporedbe između objektifikacije žena i zlostavljanja ženskog tijela u industrijama zlostavljanja životinja – osobito u mesnoj i mliječnoj industriji, no također i u industriji krzna, kože, testiranja, krvavih sporta i drugim industrijama – pa smo stoga iskoristile slobodu naših tijela da govorimo za one čija su slobodu uskratili ljudi.
Par statističkih podataka:
– preko 85000 životinja je ubijeno svake sekundu na svijetu za hranu
– 2.7 triliona životinja je ubijeno svake godine samo za hranu (ove brojke NE uključuju životinje ubijene svake godine u laboratorijama za vivisekciju, azilima, cirkusima, rodeima, zoološkim vrtovima, vodenim parkovima, krvavim sportovima poput borbi bikova, pijetlova, pasa, mamljenju medvjeda, trkama konja i pasa).
– 47 milijuna životinja je ubijeno svaki dan samo u Francuskoj
Čovječanstvo, ako uopće i postoji u pravom smislu te riječi, mora odmah evoluirati iznad ovih odvratnih praksi. Nemamo pravo negirati živim, svjesnim bićima njihova osnovna prava na život i slobodu. Ako ne, onda nema razlike između nacista i nas.
Pogledajte „Dominion“ na YouTubeu:
Neke od medijskih reportaža o akciji:
* Cijenjeni jevrejski pisci i ljudi koji su preživjeli koncentracione kampove su povukli paralele između nacističkog tretmana jevrejskog naroda u Drugom svjetskom ratu i tretmana životinja u klaonicama. Također je zabilježeno da su nacisti direktno primijenili metode industrijskog obora za klanje životinja na ubijanje, tj. „procesiranje“ ljudskih bića.