Dvadeset i treća godišnjica U2 koncerta u Sarajevu 1997. Slijedi tekst koji sam napisala prije osam godina za Venia-Mag u svrhu obilježavanja ovog velikog trenutka:

U2 U BIH – „VIVA SARAJEVO“– 15 GODINA KASNIJE

Da li je stvarno prošlo 15 godina od tog monumentalnog događaja, ni manje ni više nego koncerta, kojeg je U2 izveo za nas na stadionu Koševo u Sarajevu, doslovno u minutama nakon što je rat završio? Zaista jest. Punih petnaest godina. Prođu me trnci kad god se sjetim te noći. To nije čak ni razlog koji me je odvraćao od čestog pisanja o ovom, već je to intenzitet osjećaja koji preplavljuju i prijete rušenjem zidova koje smo svi podigli da prođemo kroz rat, godinama kasnije – no dugujem svojoj zemlji da pišem o ovoj nevjerojatnoj noći iznova i iznova, i dugujem to U2 i svim njihovim fanovima da im pokažem koliko je to značilo – ovaj jedan, jedinstven izražaj humanosti, glazbe. Stoga, pišem, i ne zamjerite me ako se izgubim u mislima, progonjena laganom melodijom „Miss Sarajevo“.
Tad sam imala 14 godina, svježe iz osnovne škole i par sedmica u gimnaziji, nesvjesna toga kako bi trebala da izgleda srednja škola i cijeli život, jer ništa nije izgledalo normalno tad. Zemlja uništena ratom, djetinjstvo uništeno ratom, ljudi koji su prije hodali, a sad na štakama, drugi mrtvi, pločnici iscjepkani granatama, prazni domovi koji izgledaju kao švicarski sir sa svim rupama na njima, sve kao u noćnoj mori – gdje smo polako isplivavali iz jedne koja je trajala četiri godine. Jedan od rijetkih lijepih trenutaka koje čuvam iz tog vremena je sjećanje na jesenje jutro na gradskom trgu, ukrašeno jednostavnim posterom koji je najavljivao koncert U2 u Sarajevu, 23. rujna 1997. Ova slika je toliko živopisna u mom umu – jednostavna žuta slova na crnoj podlozi, nalijepljena na komadu kartona. Najavljujući ono što će postati jedno od najznačajnijih glazbenih iskustava u povijesti Bosne i Hercegovine, U2-a, svijeta.
Jesam li također spomenula da je U2 bio tad moj omiljeni bend? To je bila ljubav koja je poticala još daleko prije (1889.), no to je druga priča. Zasad, bit će dovoljno reći da sam bila među prvima koji su kupili kartu u našeoj pošti (gdje drugo? ništa više nije radilo) i nisam mogla dočekat taj dan. Sjećam se putovanja autobusom punim mojih školskih kolega, profesora, svi uzbuđeni i veseli, pričajući šapatom kada smo prelazili preko strašnog dijela teritorije kojeg su i dalje okupirali srpski četnici, čitav autobus u mraku, jer smo tako bili manje vidljivi mogućim snajperistima. Nitko nije ni razmišljao o ovoj opasnosti, zaista, jer su svi jedva čekali da dođu u Sarajevo. Sjećam se kako smo stigli blizu Vijećnice – prije je to bilo mjesto gdje su milijuni knjiga našli svoj dom, sada izgorjela ljuštura ranije sebe, stajući tužno nad rijekom Miljackom. Sjećam se kako smo hodali do stadiona Koševo, tisuće još svježih grobova tiho nas slijedeći na lijevoj strani, jer ljudi nisu više imali mjesta da pokopaju svoje voljene.
Kada smo stigli do stadiona, odvojila sam se od ostatka svoje grupe, jer sam bila jedina sa kartom za teren, dok su drugi imali tribine – no to me nije zabirnjavalo, jer je jedino mjesto za mene bio ispred PopMart stagea. Imala sam 14 godina, to je bio moj prvi koncert ikad, i to mog omiljenog benda, bila sam slobodna i osjetila onaj užitak koncerta uživo kojeg su moji vršnjaci diljem svijeta uzimali zdravo za gotovo – otišla bih do mjeseca da je trebalo! Čak sam kupila svoju prvo bendovsku majicu upravo tad – lijepu, iako 5 veličina preveliku PopMart klasičnu majicu – merchandise predmet kojeg i danas imam sa sobom. Čak se mutno sjećam i nekih od „koncertnih kolega“ koje sam upoznala tu noć, običnih mladih ljudi koji su bili oko mene – posebice jednog simpatičnog momka koji mi je dao da kopiram njegov pečat kako bih ušla u „fanpit“ (imajte u vidu da isprva uopće nisam znala zašto ograđuju poseban dio ispred stagea – čitav koncept toga mi je bio nov, ali sam definitivno bila tamo).
I onda – show. Petnaest godina je prošlo od te noći, a i dalje se mogu sjetiti kako je stage izgledao – što ne govori mnogo o mom pamćenju, pošto je isti bio doista nezaboravan, od limuna do čačkalice i ogromnog LCD displaya. No više od toga, sjećam se oosjećaja tog koncerta. Tko god je rekao da glazba ne može promijeniti svijet nije bio tad u Sarajevu, kada je sve konačno izgledalo dobro, kada smo se konačno radovali glasnom zvuku gitare, umjesto bombe, kada smo vidjeli jednog od najvećih bendova na svijetu kako posvećuje noć samo nama. Fanovi – svih 45,000 nas – dobili smo više od samih sjajnih pjesama odsviranih uživo, dobili smo noć u kojoj je uživao i svaki drugi fan u Italiji, Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili drugdje, no i opet više od toga – čovječe, dobilo smo konačno osjećaj da SMO OK. Mira. Sigurnosti. Veselja. Uzbuđenja. Povrh toga, U2 je začinio show s toliko izvedbi vrijednih pamćenja i gostima (poput Briana Ena na „Miss Sarajevo“), da je to sve bilo veliki svežanj živopisnih trenutaka, koje je bilo gotovo nemoguće udahnuti sve u jednoj noći. Jeste li znali da je Bono prvi put skovao slogan za turneju 360° tour upravo tamo, kada je viknuo: „Viva Sarajevo“! Fuck the past, kiss the future!“? Pjevali smo uz Bona kada je izgubio svoj glas i nije više mogao pjevati, naglas smo pozdravljali nove pjesme, iako ih nismo znali toliko dobro, smijali smo se, skakali smo, pjevali smo. Od „MoFo“ do „One“. A kada je Bono došao točno ispred mene da otpjeva „Hold Me, Thrill Me, Kiss Me, Kill Me“ (pogodili ste – moja omiljena pjesma tad), nisam mogla poželjeti ništa više. Bila sam sretna van svih riječi i zauvijek inficirana virusom „odlaska na koncerte“.
Kada je koncert završio, da li su ti osjećaji također prestali za nas? Jesmo li poljubili budućnost, samo ne dovoljno snažno? U iskušenju sam da kažem da. Petnaest godina kasnije, i dalje smo u rascijepljenoj zemlji, samo ovaj put politički – a svijet i dalje boli briga za nas. Siromaštva na svakom koraku, rupe su i dalje na licima uništenih domova, ljudi su bili u EU-zatvoru prije manje od dvije godine, kada im nije bilo dopušteno da putuju igdje bez vize u njihovim plavim putovnicama. Nitko drugi nije posjetio Bosnu nakon rata, osim nekoliko DJ-a i ispranih rockera. Glazba (ona dobra) je rijetka, a onaj osjećaj sreće koju bi trebala izazvati je još rijeđi. Čak i mediji i dalje kopaju po negativnim stvarima, pretpostavljam zato što ih ima previše. Jednog 23. rujna, nekoliko godina nakon koncerta (nakon 2? 5? ne sjećam se tačno), gledama sam dnevnik, u potpunosti očekujući da vidim reportažu o sjećanju na koncert, umjesto toga postajući totalno razočarana – zaboravili su na ovaj događaj! Ili, još vjerojatnije, bili su nesvjesni važnosti ovog koncerta! Što god da je bio razlog, bio je to također jedan od razloga zašto sam naposljetku studirala novinarstvo u želji da stvroim nešto značajno, svjesna svog okruženja, no svjesnija utjecaja umjetnosti na svijet.
Međutim, kad god sam u iskušenju da krenem niz taj nihilistički put, podsjetim se svega dobrog što se desilo nakon 1997. Ova noć nije bila samo svijetla točka za BiH – bila je to svijetla tačka i za U2. Larry Mullen, Jr. je rekao: “Nema sumnje da je to iskustvo koje nikad neću zaboraviti do kraja svog života. I ako bih trebao provesti 20 godina u bendu samo da odsviram taj koncert, […] islim da bi vrijedilo.“ Bono i ostatak ekipe su također bili dirnuti ovom noću, često je spominjući u svojim intervjuima. U2, posebice Bono, posjećivao je Bosnu nakon koncerta, i da duhovna veza između nas postoji i danas, između nas također prisutnih na dvije nezaboravne noći u Zagrebu 2009. godine, držeći natpise na kojima je pisalo „Sarajevo“ i „BiH“ (više o ovome u mom izvještaju s ove dvije noći). Čak su se i neki mediji sjetili i dostojno obilježili petnaestogodišnjicu ovog događaja, poput Radio Sarajeva i brojnih net portala. Sarajevo Film Festival je jedna od svijetlih tačaka koje izlaze iz ove zemlje ka svijetu, nismo više na crnoj listi, slobodni da putujemo po europskim zemljama, turizam i sve ostalo se polako popravlja. Sve to i više samo uz pomoć ljudi poput Billa Cartera (humanitarnog radnika koji je pokazao ovdašnju patnju U2 1993. godine), sami U2 i svi oni spremni nam pomoći da se vratimo na cestu kojom svi ostali putuju. Neka se zna – nijedan političar danas nije učinio više za Bosance, čak i nakon četiri godine „službe“ (bolje reći, loše službe) od U2, koji su učinili više u samoj jednoj noći – i to u, zapravo, samo nekoliko sati. really. Ovo je konačna istina, i ona koju treba govoriti i u budućnosti. Četiri jednostavna čovjeka koji su donijeli mir sa jednim glasom, dvije gitare i bubnjem.
Sada, petnaest godina kasnije, svi mi i dalje nosimo svoje ratne ožiljke, netko izvana, netko unutra, no… „only love can heal such a scar…“ Ljubav i glazba. Hvala vam još jednom, Bono, Larry, Adam i Edge, za ovu nezaboravnu noć. Rekli ste da je to bio naš dar vama, no bilo je također i obratno. Nikad nećemo zaboraviti naš U2 PoPMart dae 23. rujna 1997.
Svim čitateljima, molim vas, nađite slobodan trenutak, pogledajte ove video snimke i sjetite se Sarajeva, sjetite se Foče, sjetite se Srebrenice, sjetite se Bosne – sjetite se Vukovara, Zagreba, Dubrovnika, sjetite se Hrvatske – nikad ne zaboravite, ali poljubite budućnost.
Ilhana Škrgić
(video zapisi i članak su objavljeni na www.Venia-Mag.net)