An Expat in France… Chapter 3: Odsustvo čini srce…

U svetom smo mjesecu ramazanu, pa ima li boljeg vremena od ovog za izražavanje zahvalnosti za ono što se ima? Stoga, konačno ću napisati obećano poglavlje o stvarima koje me čine sretnom u Francuskoj!
Nakon ovih pet mjeseci, evo stvari koje svaki moj dan čine svjetlijim:

1) Nema pasa i mačaka lutalica na ulici koji se muče, pate, umiru – Tijekom cijelog mog života, moja obitelj i ja smo spašavali jadne životinje sa ulice. Ponekad bismo uspjeli spasiti ih od boli, hladnoće, vrućine, okrutnih ljudi, bolesti i gladi, ali ponekad je to sve bilo previše i divno biće je umrlo samo zato što se zakoni i osnovna etička načela ne primjenjuju i ne slijede. Zato osjećam olakšanje kada šetam ulicama Lyona i svakog drugog grada u Francuskoj. Komšiluk u kojem živimo je miran i kućni ljubimci žive u udobnosti domova njihovih ljudi. Gotovo svaka kuća ima mačja vratašca, a obližnji park je pun pasa koje se šeće tijekom sunčanih poslijepodneva ovog proljeća. Prošle godine Francuska je usvojila strože zakone koji ciljaju okrutnost prema životinjama i zabranjuju divlje životinje u zabavnim događajima. Bosna i Hercegovina tek mora početi težiti ispunjenju odredaba postojećeg Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, koji je donesen 2009. godine. Sve manje od toga i i dalje smo zapeli u 15. stoljeću, nanoseći okrutnost i patnju bićima koja imaju isto pravo postojanja na ovoj planeti kao i mi (čak i više, zapravo, jer ne uništavaju prirodu). Obratite pažnju na ovo, vi na vlasti!


2) Veganska hrana u izobilju – Povezano sa temom životinjskih prava, druga vesela stvar je totalna eksplozija slasnih veganskih proizvoda diljem prolaza u francuskim marketima. Nije to još na nivou npr. Njemačke, ali doslovno, kad god odemo u određeni supermarket, tu je nova hrana koju želimo probati. Dosad su mi omiljeni sojini komadići od Garden Gourmeta i otprilike svaka vrsta sira koju smo dosad pronašli, ali posebice sirevi Les Nouveaux Affineurs. Tako treba, Francuska!

3) Koncerti u gradu u kojem živim (!) – U proteklih 25 godina, kad god sam htjela vidjeti neke od svojih omiljenih bandova i muzičara, morala sam putovati najmanje satima (da ne spominjem odlazak u Finsku zbog The 69 Eyes!). Sada samo moram provjeriti da li band svira u Lyonu, što je u većini slučajeva istina – poput Rolling Stonesa na njihovoj nadolazećoj turneji STONES SIXTY. To će biti vrlo uzbudljivo iskustvo i naš prvi koncert Stonesa zajedno! Prije toga, imamo Simple Mindse – i sve što nam treba je vožnja podzemnom do mjesta održavanja koncerta.

4) Sveukupna umjetnička i kulturna scena – Ovdje konvencija za tetovaže, tamo filmska retrospektiva Francisa Forda Coppole – ne samo što koncerata ima mnogo, no uz to dobije se mnogo kulturne raznolikosti, posebice tijekom ljeta. Tada je vrijeme kada se Lyon transformiše u pravu riznicu estetskih kulturnih iskustava za svačiji ukus, te samo morate odabrati što posjetiti. Pošto je ovo Grad filma, ovdje su i Cinémas Lumière, koji redovno nude posebne projekcije i retrospektive. Nažalost, propustili smo Noć horora (sa It Follows!), zato što smo taj vikend proveli u Annecyju, no mislim da je to bio dobar razlog za propuštanje!


5) Dijeljenje jezika, kulture i ljudi mog supruga – Nikad nisam pomislila da ću se zaljubiti u Francuza i početi učiti njegov jezik, no znate onu poslovicu o tajanstvenim putevima! Uskoro ću krenuti na intenzivan kurs jezika kako bih poboljšala svoj francuski, a pošto ovo nije moj prvi susret sa romanskim jezicima, planiram nastaviti sa španjolskim i talijanskim. Francuska kultura definitivno ima nadahnjujuću i respektabilnu povijest, te su mnogi dijelovi njene ikonografije blago za moje oči. Prijatelji mog supruga su me svi dočekali toplo, te sam otkrila da zaista volim otkrivati prekrasne gradove Francuske, njihovu arhitekturu, dekor…U potpunosti uživam u svemu!

6) Još veća ljubav prema domovini – Bosna i Hercegovina će uvijek biti moja zemlja. Zemlja na kojoj sam odrasla, gdje sunce baca svoje najugodnije i najljepše zrake. Nema takvog osjećanja poput onog kada šetam svojim gradićem po svijetlom i sunčanom danu da provjerim imaju li nove epizode Dylana Doga u dijelu za stripove novinskog štanda. Ali, kad si samo tamo, život postane turoban. Nije lako živjeti u Bosni zbog svih opstrukcija našem hiljadugodišnjem postojanju, opstrukcija koje su se nastavila dugo nakon posljednje agresije i genocida. Rat se vodi u miru. To oduzima toliko energije i motivacije čovjeku da doprinese svojoj zemlji. Neko vrijeme prije mog odlaska osjećala sam da sam dala sve što sam mogla kulturnom i profesionalnom životu u BiH. Međutim, sada kada sam dio bosanskohercegovače dijaspore, osjećam obnovljenu potrebu da pomognem kako god mogu, noseći bosanski glas u Francusku i čineći ga jasnim i glasnim. Već sam uspostavila neke kontakt (više o tome uskoro) i to sve mi se jako sviđa!

7) Život relativno blizu Bosne i Hercegovina – Francuska nije tako blizu nama poput, naprimjer, Slovenije ili Austrije, no hiljadu je kilometara između mog grada i Lyona, te ih prijeđemo u 13-14 sati. Letenje avionom je još brže, te za manje od pola dana, opet sam natrag u svom domu br. 1. To samo saznanje je dovoljno da se osjećam duhovno blizu mojih voljenih (dvonožnih i četveronožnih), i kad god ugrabim priliku, uvijek mogu uskočiti na pouzdan let Air Francea i vidjeti ih opet. Poprilično dobro, ako mene pitate!

8) Konačno sam sa svojim suprugom – Oni kojima je poznata naša priča znaju da smo bili odvojeni tijekom najgoreg perioda pandemije. Kao da obična udaljenost nije bila dovoljna! Pa su tako ultimativni pozitivni aspekt mog života u Francuskoj upravo moj suprug i naš zajednički život.

Eto, to je mojih top 8 stvari o Francuskoj koje volim. Nadam se da će ih biti još više uskoro, no već sam jako zahvalna za moju sreću ovdje. Sada je vrijeme da smislim super veganski iftar za večeras! Svima vama želim Ramazan Šerif Mubarek Olsun ili sretne druge blagdane koje slavite ovih dana!

An Expat in France… Chapter 2: It's Showtime!

Iako sam planirala da uronim s užitkom u sve dobrote koje Francuska može pružiti (i koje je pružila otkako sam počela živjeti ovdje) u drugom poglavlju, život je nakratko krenuo drugom putanjom… u svijet televizije! Prošle sedmice me je kontaktirala Sanela Dujković, bh. TV voditeljica i novinarka, s upitom o pojavljivanju u „Večernjem studiju“, u posebnoj emisiji o online upoznavanju. Izgleda da se naša priča pojavila u njenom Google pretraživanju – i samo dva dana kasnije, pozdravili smo gledatelje N1 televizije u Bosni i Hercegovini iz našeg doma u Lyonu. Čuda tehnologije, uzviknula je ona poput pravog milenijskog tipa!
Emisija se može pogledati ispod (na bosanskom jeziku):

Svi smo se lijepo „proveli“, a mi smo jednostavno bili sretni da prikažemo svoju priču ljudima i možda im ulijemo nadu u pravu ljubav. Hvala Saneli i ostalima!
Usred smo manje renovacije našeg doma, pa je moje pisanje u najboljem slučaju sporadično – no, obećavam da ću uskoro postaviti novo, „pravo“ poglavlje! U međuvremenu, uzmite jedan fin veganski kolačić i odgledajte svoj omiljeni romantični film… nikad nije kasno za Valentinovo u srcu!

An Expat in France… 1. poglavlje: Tanka, tajna nit

Kao što sam natuknula u prvom, tj. nultom poglavlju serije stranica koju sam nazvala „An Expat in France“ (valjda odjekujući Stingovu poznatu pjesmu), objašnjenje mog pisanja i vrtloga osjećaja iz tog poglavlja će uslijediti sada.

Dakle, za one koji ne znaju, krajem prošle godine sam se iz Bosne i Hercegovine, u kojoj sam živjela cijeli svoj život, preselila u Francusku. Razlog? Najuzvišenije i najčistije prirode: ljubav. Nakon dvoipolgodišnje veze koja ne samo da je preživjela daljinu, već i dodatnu odvojenost zbog pandemije, uspjeli smo se vjenčati prošlog ljeta i započeti zajednički život samo par mjeseci nakon naše skromne, ali tople ceremonije.

Dok je za njega promjena bila jednoznačnog karaktera (vjenčanje), u mom slučaju desile su se tri bitne promjene koje doslovno mijenjaju tijek života: brak, odlazak iz rodne zemlje i napuštanje posla koji sam radila više od jednog desetljeća. Slijedi nekoliko stavki ili istina koje su se učinile očitom otad:
– S jedne strane, nakon takvih promjena, svakako je potreban odmor. S druge strane, uzimajući u obzir moj tip osobnosti, takav odmor je okarakteriziran kao odugovlačenje i ljenčarenje (ukratko, neprihvatljivo). Ove dvije istine uspjele su postojati jedna kraj druge, te i dalje postoje istovremeno u mom umu (stoga sam i napisala nulto poglavlje).
– Životne promjene ovakve vrste nužno utječu na identitet. Dok sam se ranije smatrala atipičnim predstavnikom „ljutih Krajišnika“ (opisa ljudi iz mog kraja BiH), u stranom okruženju latentne karakteristike lakše isplivaju na površinu. Pogotovo lako preuzimaju kormilo kada se susretneš sa ljudima koji pokušavaju ismijati tvoje ime, porijeklo, ili pak postignuća, kako bi se osjećali superiornim samo zato što su iz te i te zemlje ili što već. Rekla sam si da, ubuduće, svako namjerno pogrešno izgovaranje samog mog imena, a kamoli nečeg više, rezultirat će verbalnom sječom kakvu ta osoba još nije doživjela u životu. Ukratko: znat će šta je ljuti Krajišnik.
– Lakše je biti Bosancem/Bosankom van Bosne i Hercegovine. Dok si u svojoj Bosni, sve te pritišće: od političke i ekonomske nesigurnosti, preko neimaštine, do mrtvog kulturnog života, vani primat preuzimaju ljepše osobine, prisjećanje na dobre stvari (ispijanje kafa i čajeva u nedogled, dok svijet prolazi brzim korakom, npr.), prirodni pejzaži od kojih zastaje dah, humor Bosanaca i Hercegovaca, te čudna ljubav prema našem inatu koji nam ponekad donese više štete nego koristi, ali ga se svejedno grčevito držimo – u inat svemu.
– Pandemija je dodatno otežala prilagođavanje novoj sredini. Kontakt sa drugim osobama od važnosti (administrativni poslovi) je dugotrajan i otežan. Treba imati strpljenja, ali to baš nije vrlina koja je u mom repertoaru, ili, da se tačnije izrazim, teško je nalazim.
Za kraj ovog prvog „službenog poglavlja“ dat ću oduška svojoj umjetničkoj strani, pa ću završiti s jednom poetskom konstatacijom (ukoliko tako nešto uopće postoji). O ovome više pišem u knjizi o nama, no u par crtica: kao što me je dosad za njega vezala jedna nevidljiva, crvena nit, koja je nedodirnuta vremenskim prilikama ili bilo čim zemaljskim bila pružena od mog grada do njegovog, od njegovog doma do mog, od jednog srca do drugog, tako je sad pružena jedna druga nit. Ovaj put, od mene do mog prvog doma i do mojih voljenih. Tako će biti odsad i sve što mogu učiniti jest posjećivati ih što češće mogu. Pišem ovo prvo poglavlje upravo „od kuće“, dok uživam u beskonačnim čajevima s prijateljima i vremenom provedenim sa obitelji. Sa osvježenom perspektivom i stalnim osjećajem velike privrženosti suprugu (koji mi sve više nedostaje), mislim da ću sljedeće poglavlje posvetiti svim pozitivnim stvarima koje su me dočekale u Francuskoj. Ostanite na vezi!