VEGANSKE VINJETE: SLOBODA GOVORA ZA ONE KOJIMA JE SLOBODA USKRAĆENA

Da iskoristim frazu sa nedavne akcije u donjem rublju koju smo napravili u Lyonu, Francuska (mi – Natasha, organizator Vegan Impacta za podružnicu u Lyonu + drugi hvalevrijedni aktivisti), sad kad imam vašu pažnju: prestanite jesti životinje!

A mi, kao globalno društvo, moramo ne samo prestati jesti trupla jednom živih, svjesnih bića, već i sve načine na koje zlostavljamo životinje na tako nezamislivom nivou da mu nema presedana – niti bilo kakvog opravdanja. Ono što mi činimo drugim stanovnicima ove planete je odvratna sramota na sve što nazivamo „ljudskim“. Stvaramo ih u očajno postojanje, zlostavljamo ih, genetski ih manipulišemo, silujemo ih, mučimo ih, sakatimo ih, i onda koljemo ih u trilijunima, samo zbog našeg užitka i profita.

Mi smo počinitelji holokausta životinja.*

Industrije zlostavljanja životinja su brze i efektivne u ušutkivanju žrtava i činjenju svega da izgleda kao normalno i prihvatljivo. No da pokažemo kako je sve daleko of toga, 20. augusta smo na jednoj poznatoj ulici u Lyonu pokazali ljudima šta plaćaju: bol, muku i patnju neljudskih životinja. Prolaznici (a bilo ih je mnogo) su informisani, vidjeli su slike i čuli vriskove iz klaonica. Kako? Tako što su bili privučeni pogledom na slabo obučeno žensko tijelo.


/fotografije zahvaljujući Vegan Impact/medijima/profesionalnim fotografima/

Postoje mnoge usporedbe između objektifikacije žena i zlostavljanja ženskog tijela u industrijama zlostavljanja životinja – osobito u mesnoj i mliječnoj industriji, no također i u industriji krzna, kože, testiranja, krvavih sporta i drugim industrijama – pa smo stoga iskoristile slobodu naših tijela da govorimo za one čija su slobodu uskratili ljudi.

Par statističkih podataka:

– preko 85000 životinja je ubijeno svake sekundu na svijetu za hranu
2.7 triliona životinja je ubijeno svake godine samo za hranu (ove brojke NE uključuju životinje ubijene svake godine u laboratorijama za vivisekciju, azilima, cirkusima, rodeima, zoološkim vrtovima, vodenim parkovima, krvavim sportovima poput borbi bikova, pijetlova, pasa, mamljenju medvjeda, trkama konja i pasa).
– 47 milijuna životinja je ubijeno svaki dan samo u Francuskoj

Čovječanstvo, ako uopće i postoji u pravom smislu te riječi, mora odmah evoluirati iznad ovih odvratnih praksi. Nemamo pravo negirati živim, svjesnim bićima njihova osnovna prava na život i slobodu. Ako ne, onda nema razlike između nacista i nas.
Pogledajte „Dominion“ na YouTubeu:

Neke od medijskih reportaža o akciji:

https://www.lyoncapitale.fr/actualite/lyon-des-militantes-vegans-defilent-en-sous-vetements-pour-denoncer-l-exploitation-animale

https://www.leprogres.fr/insolite/2022/08/20/les-activistes-de-vegan-impact-tombent-les-vetements-pour-denoncer-l-exploitation-animale

https://www.neozone.org/ecologie-planete/lyon-des-militantes-veganimpact-en-lingerie-rue-de-la-republique-pour-se-faire-voir-et-surtout-entendre/

* Cijenjeni jevrejski pisci i ljudi koji su preživjeli koncentracione kampove su povukli paralele između nacističkog tretmana jevrejskog naroda u Drugom svjetskom ratu i tretmana životinja u klaonicama. Također je zabilježeno da su nacisti direktno primijenili metode industrijskog obora za klanje životinja na ubijanje, tj. „procesiranje“ ljudskih bića.

VEGANJSKE VINJETE: RIJEČI I ZNAČENJE

U mojoj posljednjoj objavi (a također i prvoj službenoj Veganskoj vinjeti), koristila sam termin “vegani” kroz prizmu prehrane, u smislu biljne prehrane bez životinjskih proizvoda, te do neke mjere i integralne biljne prehrane bez životinjskih proizvoda, kako bih poduprla argument koji sam tamo obrazlagala. Nisam izričito koristila termin “plant-based”, odnosno “biljnu prehranu”, što bi onda moglo izgledati kao da je veganstvo “samo” način prehrane. Htjela bih razjasniti nešto ovdje: Veganstvo NIJE samo suzdržavanje od mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda, jaja i drugih životinjskih „proizvoda“. To je etički stav protiv zlostavljanja, sakaćenja, silovanja i klanja trilijuna i trilijuna životinja diljem svijeta. To uključuje eksperimentiranje nad životinjama, lov, cirkuse, borbe bikova, jahanje konja i sve druge aspekte ljudske aktivnosti koji uključuju životinje osim spašavanja i brige o njima, bez toga da želimo nešto zauzvrat i općenito puštanja životinja na miru. Životinje nisu tu za nas, već s nama, te imaju ista prava kao mi.


/Narudžbe veganske hrane i domaća veganska jela/

Međutim, spin mašine zlostavljanja životinja su se svakako oznojile radeći na preuzimanju termina „plant-based“ (u slobodnom prijevodu, „bazirano na biljkama“) kako bi taj termin razvodnile i učinile poruku nejasnom. Ovo je tačno za sve zemlje, bez obzira na njihov nivo razvoja. Dio uspjeha u tome se oslanja na urođenu nejasnoću termina. U zemljama poput moje domovine – Bosne i Hercegovine – termin „plant-based“ se obično prevodi kao „bazirano na biljkama“ ili „biljna prehrana“ (plant diet), ali termin „based“ ili „bazirano“ je sam po sebi neisključiv prema drugim stvarima i zapravo nagovještava samo temelj, kod kojeg nije neobično ili čak je očekivano da ima nešto drukčije iznad tog temelja.

Isto se može reći za engleski i druge jezike. U rječniku Cambridge Dictionary, termin “plant-based” je definiran ovako:”consisting or made completely of plants, or mainly of plants” (“sastoji se ili je napravljeno u potponosti od biljaka ili većinom od biljaka”). Pravilo nasuprot korištenju? Ne baš u ovom slučaju. Naprimjer, razmotrimo frazu „temeljeno na istinitoj priči“ na početku mnogih poznatih Hollywoodskih filmova. Da li to znači da je film istina, jedina istina i ništa drugo osim istine o onome što se dogodilo? Nimalo. Dakle, jezična podloga ovog termina je, nažalost, manjkava, jer se može razumijeti u smislu procenata, a to nije ono što je etički stav. Npr. Ne može se reći da je dobrobit djeteta također dobra čak i djelimično, što znači, npr. da je bolje zlostavljanje djeteta samo navečer u odnosu na zlostavljanje tijekom cijelog dana. Zbog te zbrkanosti, može se percipirati da je mnogo drugih, životinjskih „proizvoda“ također prihvatljivo i kao takvo lako dodano u „jelo temeljeno na biljkama“. Uz to, riječi poput „većinom“ i „pretežno“ se često bacaju u isti koš s ovim terminom i smatram da to nije dobro u smislu jasnoće antispecističke poruke. Ovaj nedostatak nevegani lako preuzmu da pokušaju potkopati načela veganstva.

U visoko razvijenim zemljama, trud lobija za zlostavljanje životinja ide istim putem. Gigant proizvodnje hrane Tyson čak je imao „plant-based“ asortiman proizvoda koji je bio promoviran svim ljudima (čitaj: veganima) koji su spremni primiti tu poruku, a da uopće nije bio veganski! Prijatelji vegani, znamo da moramo provjeriti oznaku sa sastojcima, jer naziv ne znači ništa. Određeni izvori (ovdje, ovdje i ovdje, uz druge izvore) govore i jasnoj razlici između veganske i prehrane temeljene na biljkama, a moja pretpostavka o tome je da je to razvodnjavanje termina potpomognuto medicinskim tekstovima koji gledaju na prehranu temeljenu na biljkama u istom smislu kao što je objašnjeno u gornjem paragrafu. Postoji ih mnogo i za većinu medicinskih istraživača, termin „veganska prehrana“ je jedini koja je shvaćen u etičkom smislu. Vidjeli smo povećan interes mainstream publike o zdravstvenim posljedicama klasične prehrane, koji je postao eksponencijalno veći nakon utjecajnog izvještaja WHO-a (Svjetske zdravstvene organizacije) o mesnim prerađevinama i crvenom mesu kao karcinogenima, te je izlijevanje i razvodnjavanje veganske poruke kroz “plant-based” vjerojatno počelo globalno u isto vrijeme. Tad sam otprilike i ja počela razumijevati razliku između termina „temeljeno na biljkama“ i „veganski“ , jer je prvi, nažalost, bio sve više i više percipiran i namjerno korišten pogrešno od strane pojedinaca i kompanija kojih nije briga za etiku. Kao lingvist, stalno pokušavam analizirati svoj jezični input i output gdje želim da moje riječi budu jasne i jednostavne koliko je više moguće, pogotovo u aktivizmu za životinjska prava. Moramo ovoga biti svjesni.

Nakon svega rečenog, razumijem brigu oko poravnavanja veganstva samo sa prehranom. Međutim, prehrana je zasigurno najveća borba i prag veganstva, jer za mnoge druge oblike zlostavljanja, sakaćenja, mučenja i klanja, mnogo je manje ljudi koji to podržavaju (npr. problem borbe protiv bikova, ili jedenje pasa i mačaka u nekim zemljama u Aziji – postoji mnogo zapadnjaka koji su aktivni protiv toga, dok istovremeno sami nisu vegani). Definicija ispravne, etičke prehrane mora zato biti vrlo jasna. Možda bismo trebali ojačati termin sa pridjevom „antispecistički“? “U potpunosti”? Vidjet ćemo. Zasigurno je ipak to da ono što unosimo u svoje tijelo treba biti potpuno slobodno od životinja, jer je to jedina ispravna stvar. Životinje su svjesna bića, te je moralno i etički pogrešno da im činimo bilo šta što uzrokuje bol, patnju, tjeskobu, bolest i nelagodu. Postani vegan – i budi na strani etike.




/Slike sa WeAnimalsMedia.org sa različitih farmi/

*Vidimo svjesne napore u sijanju zabune na drugim poljima – naprimjer, trebamo obratiti pažnju na termine „veganski“ i „cruelty-free“ kod kozmetičkih i sanitarnih proizvoda, jer, iako logika diktira da znače isto, prvi zapravo znači „bez životinjskih proizvoda“, dok drugi znači „nije testirano na životinjama“.

A BOSNIAN IN FRANCE… POGLAVLJE 4: RAT, MUZIKA I LICEMJERJE EUROPE

Već neko vrijeme sam se poigravala s idejom o preimenovanju ovog bloga kako bi u potpunosti odgovarao mojim namjerama i vjerujem da sam to konačno uspjela. Stoga, odsad blog „An Expat in France“ službeno nastavlja svoj put kao „A Bosnian in France“ („Bosanka u Francuskoj“). Rekla bih da savršeno priliči namijenjenoj svrsi a također priziva u um jedan od Stingovih klasika.

Eh sad, na samu temu. Prošle sedmice Europa je bila u svojoj redovnoj eurovizijskoj groznici. Slušale su se pjesme, razgovaralo se o nastupima. Ukrajina je (zasluženo) osvojila prvo mjesto na ovogodišnjem Eurosongu. Da, bilo je to i zbog sažaljenja/empatije, ali čvrsto vjerujem da muzika također treba imati poruku koja ide iznad ritma i stihova. I da, takmičenje može biti održano sljedeće godine ako ruski agresor konačno bude izbačen iz zemlje. Bilo bi to katarzično ponovno rođenje i priznanje ljudskih vrijednosti za koje volimo reći da ih njegujemo u svojoj nutrini.

Međutim, ovo nije prvi put da jedan dio Europe slavi, dok drugi pati u buci bombi. Ne tako daleke 1993. godine, Bosna i Hercegovina, moja zemlja, učestvovala je u Euroviziji po prvi put kao nezavisna država. Naš Muhamed Fazlagić Fazla, uz prateći ansambl, doslovno je prošao kroz pakao da dođe na tu blještavu binu. Bosna je trpila agresiju paramilitarnih snaga bosanskih Srba i bivše jugoslavenske armije. Htjeli su nas uništiti i nije bilo oprosta za djecu, za majke, za umjetnike koji su samo hteli pjevati. Prema ovoj Twitter niti i drugim izvorima, prvo je naša delegacija morala pobjeći iz opkoljenog Sarajeva kako bi došla u Millstreet u Irskoj. Bili su primorani da trče preko piste, a pucali su na njih tako jako da je kondukter morao odustati i ostati iza njih. Šestoro ljudi koji su htjeli pobjeći te noći su ubijeni, dok je 17 ranjeno. Pjevač, Fazla, morao je pokušati dvaput. Pri drugom pokušaju, izgubio je cipele u blatu uništene aerodromske piste i morao je nastaviti trčati bos. No, to je bio samo početak: nakon toga su morali hodati deset kilometara preko planine Igman, visoke 1510 metara. Igman je simbol patnje i mnogi ljudi nisu preživjeli put preko planine. Zbog hladnoće, iscrpljenosti ili srpskih ubojica. Deset kilometara kroz snijeg i blato, preko planine, u opasnosti od naoružanih ubojica. Naša eurovizijska delegacija je preživjela. Delegacija je onda morala proći kroz još jednu prepreku kada je bila zaustavljena oko Mostara od strane HVO-a, čiji su vojnici govorili „Ne postoji Republika Bosna i Hercegovina“.

Unatoč povijesnim, geografskim i drugim razlikama, dosad bi neko mogao ipak izvući argument da je to, manje-više, isti tip uvjeta kroz koje je i ukrajinska delegacija morala proći, ali Ukrajina nije u apsolutnoj opsadi kao što je bilo Sarajevo i njihov put je donekle ipak otvoren. Naš ples smrti, kako ga opisuje the Mirror, zahtijevao je ekstremnu hrabrost i sreću u nevjerojatnim uvjetima, iznad svega ostalog – jer gotovo niko nije za njih znao ili ih nije bilo briga, nasuprot sadašnjosti i Ukrajini.

Međutim, ovdje je zaista tačka gdje bilo kakva sličnost prestaje. Čak i kada se ta čuvena rečenica „Sarajevo, čujemo te“ probila kroz aplauz koji je nastao usred ‘škripeće’ telefonske linije iz opkoljenog Sarajeva, naša delegacija se suočila sa preprekama koje ukrajinska delegacija (srećom) nije iskusila. Imali smo ogromnu medijsku pažnju, ali ponekad zbog bizarnih razloga. Za mnoge novinare, činjenica da je naš pjevač Muhamed i ima plavu kosu i plave oči je slamala njihove mozgove. Dodatna činjenica njegove visine kao modela (1,90m) bila je još jedan ‘razlog’ za začuđenost. Fazla je slušao rečenicu „Ti ne izgledaš kao Muhamed“ svaki dan, na što bi upitao: „Kako Muhamed treba da izgleda?“ Gore navedena nit nastavlja: „Oni koji su već znači da muslimani mogu također „izgledati europski“ i dalje su nas htjeli isključiti iz Europe. Jedan hrvatski novinar je htio prikazati Fazlu kao ‘islamistu’ samo zato što ima zelenu jaknu.“

Ozbiljno? Odjednom je zelena boja zabranjena? Suditi čovjeka koji je izgubio cipele dok je bježao od snajpera? Zapanjuje me to i dan-danas, gotovo 30 godina nakon. Ali unatoč ovim sofisticiranim preprekama i diskriminaciji, Fazla je znao zašto mora pjevati za Bosnu: „Muzika je bila simbolična interakcija kako bismo dokazali da je naša borba protiv agresije i genocida i svega što smo trpjeli ispravna i ljudska. I da ćemo na kraju pobijediti.“

Trebamo uzeti u obzir sljedeće stihove:

„Sva bol svijeta je noćas u Bosni
Ostajem da bolu prkosim
I nije me strah stati pred zid
Ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim
Kad se noćas na mom licu suze zalede
Neću dati da me strah sa sobom povede
Ko će mjesto mene stražu čuvati
Da se nikada zlo ne ponovi?“

Znao je da je trebao nahraniti naše napaćene duše. Ljudi u skloništima koji se teško nalazili izvor struje i kanala da gledaju ili slušaju takmičenje, vojnici na ratištu koji se okupljaju oko maltene razvaljenog radija i plaču kad krene refren – te noći, jauci Bosne su se po prvi put čuli u Europi i u mnogim njenim zavlačcima.

Ali zašto su njegovo ime i religija bili važni? Zašto je to mjera vrijednosti u Europi? Zašto je naša pjesma završila na 16. mjestu, a Ukrajina pobijedila? Ko „zaslužuje“ biti doživljen kao Europejac i čovjek, a ko ne, prema ovome? Da li je ta vrijednost dana samo osobama sa ‘odobrenom’ vjerom, naslijeđem i fizičkim izgledom? U slučaju da vam moram crtati, Bosna i Hercegovina je također u Europi. Mi smo građani Europe baš kao i vi. Apsurdnost licemjerja Europe je, baš kao sad, često jasna i glasna.

Kad već govorimo o licemjerju, zašto je Palestina gotovo odsutna iz vijesti? Palestina, teritorij masakriran kako bi se zadovoljila jedna religijska grupa, otuđena od svojih pravih vlasnika? Zašto gotovo nema nikakve brige, kamoli akcije, protiv masovnog genocida nad Ujgurima u Kini (uključujući nasilno uzimanje organa i sterilizaciju)? Drago mi je što su Francuska i neke druge zemlje osudile ove gnjusne činove, ali zašto to odmah predstavlja i akt uništavanja diplomatskih odnosa sa Pekingom? Zašto se Amerika vazda mora praviti svjetskim policajcem a ovamo ugnjetavati ljude i rušiti vlade zbog profita? Ne predlažem da se negira jedna nepravda i zločin (agresija nad Ukrajinom) zbog drugog (svega navedenog). Zaista jedino pitam zašto postoji tako oštra razlika u standardima Europe i svijeta? Zar smo mi muslimani manje vrijedni nečijeg suosjećanja? Zar se stalno Bosancima negira to da smo dio Europe? I svijeta?

Razlozi za ova pitanja su glasni danas kao što su bili tada. Moja prelijepa zemlja je u stanju razaranja u vrijeme navodnog mira, od strane nacionalističkih politika glavnih susjednih zemalja (ništa novo), tu je i sjeme otrova u samoj njoj, a tu je i pritisak svugdje da budemo manje. Manje Bosanci, manje muslimani, manje svoji. Bilo da si u BiH ili vani, ove ponekad nevidljive snage ti pritišču glavu dolje na giljotinu samogađenja i skrivanja, jer mrze ono što predstavljaš i čega se plaše. Plaše se moje prekrasne Bosne, plaše se najviših ljudskih vrijednosti koje su u mojoj zemlji stoljećima. STOLJEĆIMA. Plaše se islama, jer ta generacijska krv u njima govori o križarskim ratovima koje su njihovi preci vodili u ime druge vjere, pa to projektiraju (oni koji imaju problema, naravno – NE generaliziram). Licemjerje na vidjelu, zar ne?

Ali, nikad nećete biti u stanju da ušutkate mene i moje postojanje. Isto vrijedi za moje prosvijećene zemljake. A kada mi kažeš u lice da moj jezik ne postoji i da ja zapravo pričam neki drugi jezik, nasmijat ću ti se u lice (ova je za tebe, negatoru genocida u Uredu za imigraciju – sram te bilo. Srećom, u manjini si, jer su sve dame tamo bile pune poštovanja i voljne pomoći). Ako zbijaš šale o mom imenu i ravnaš me s drugom nacijom, prozvat ću i tebe i tvoj rasizam i mizoginiju (još jedan „humanoidni stvor“ ovdje u Francuskoj koji tek treba da osjeti moj puni gnjev). Isprva, bila sam ovdje fina, pokušavajući biti ljubazna i pristojna koliko je god moguće više (još jedna osobina nas Bosanaca koja nam stvori probleme ponekad jer smo PREljubazni). Međutim, ima već par mjeseci otkad sam oslobodila svoj prkos i moju punu prisutnost ovdje i dišem sasvim fino sad, hvala. Ako je to previše za tebe, Europo, pa, šta'š! Zauvijek ću ovdje biti istinski ambasador svog identiteta. Ambasador poštovanja prema drugima, ali također i ponosa na svoje. Usput, to su istinske europske vrijednosti, a ne užasne stvari koje završavaju na –izam – tako da: sredi se, EU.

Još jedna stvar: Bosna će postojati zauvijek. Zbog te nebeske ideje Bosne, zemlje s prekrasnom prirodom i predivnim, ljubaznim i gostoprimljivim ljudima, zemlje ljubavi – to neće nikad nestati. Moje tijelo će ležati u zemlji i nestati, ali Bosna je bila i bit će eonima nakon toga.

Muhamed Fazlagić, naš plavokosi i plavooki pjevač, pokazao je sve to na pozornici Eurovizije. Poslao je i nadu prema svijetu. Nadu ne samo o pomoći Bosni, već i nadu da će ponovno vidjeti ljubav svog života. Pjesma je bila ljubavno pismo za nju: „Ja ne mogu skinuti zvijezde sa neba / Ne mogu naći put, put do svemira / Al’ ti mogu ovu pjesmu poslati / Da znaš da sam živ, ljubavi“.

Ujedinili su se tijekom Eurosonga i nisu se otad rastajali. Nekoliko mjeseci nakon takmičenja vratili su se u ratno Sarajevo. On je nastupao za našu vojsku i oboje su preživjeli, hvala Bogu. Šta kažete na tu priču, je li ljubavna? Je li europska? Je li ljudska?

Muzika je postigla nešto vrijedno te 1993. godine, unatoč glasovima. Nadam se samo da više neće biti zemalja u ratu i nigdje više genocida sljedeće godine. Utopijska misao, možda, no misao kojoj treba težiti. Mi Bosanci znamo vrlo dobro kroz šta prolaze ugnjetavani narodi diljem svijeta od ruku agresora i novih Hitlera i Karadžića, pa tako znamo važnost postavljanja te misli u akciju. Glas, akt protiv zla. Protiv licemjerja.