Već neko vrijeme sam se poigravala s idejom o preimenovanju ovog bloga kako bi u potpunosti odgovarao mojim namjerama i vjerujem da sam to konačno uspjela. Stoga, odsad blog „An Expat in France“ službeno nastavlja svoj put kao „A Bosnian in France“ („Bosanka u Francuskoj“). Rekla bih da savršeno priliči namijenjenoj svrsi a također priziva u um jedan od Stingovih klasika.

Eh sad, na samu temu. Prošle sedmice Europa je bila u svojoj redovnoj eurovizijskoj groznici. Slušale su se pjesme, razgovaralo se o nastupima. Ukrajina je (zasluženo) osvojila prvo mjesto na ovogodišnjem Eurosongu. Da, bilo je to i zbog sažaljenja/empatije, ali čvrsto vjerujem da muzika također treba imati poruku koja ide iznad ritma i stihova. I da, takmičenje može biti održano sljedeće godine ako ruski agresor konačno bude izbačen iz zemlje. Bilo bi to katarzično ponovno rođenje i priznanje ljudskih vrijednosti za koje volimo reći da ih njegujemo u svojoj nutrini.

Međutim, ovo nije prvi put da jedan dio Europe slavi, dok drugi pati u buci bombi. Ne tako daleke 1993. godine, Bosna i Hercegovina, moja zemlja, učestvovala je u Euroviziji po prvi put kao nezavisna država. Naš Muhamed Fazlagić Fazla, uz prateći ansambl, doslovno je prošao kroz pakao da dođe na tu blještavu binu. Bosna je trpila agresiju paramilitarnih snaga bosanskih Srba i bivše jugoslavenske armije. Htjeli su nas uništiti i nije bilo oprosta za djecu, za majke, za umjetnike koji su samo hteli pjevati. Prema ovoj Twitter niti i drugim izvorima, prvo je naša delegacija morala pobjeći iz opkoljenog Sarajeva kako bi došla u Millstreet u Irskoj. Bili su primorani da trče preko piste, a pucali su na njih tako jako da je kondukter morao odustati i ostati iza njih. Šestoro ljudi koji su htjeli pobjeći te noći su ubijeni, dok je 17 ranjeno. Pjevač, Fazla, morao je pokušati dvaput. Pri drugom pokušaju, izgubio je cipele u blatu uništene aerodromske piste i morao je nastaviti trčati bos. No, to je bio samo početak: nakon toga su morali hodati deset kilometara preko planine Igman, visoke 1510 metara. Igman je simbol patnje i mnogi ljudi nisu preživjeli put preko planine. Zbog hladnoće, iscrpljenosti ili srpskih ubojica. Deset kilometara kroz snijeg i blato, preko planine, u opasnosti od naoružanih ubojica. Naša eurovizijska delegacija je preživjela. Delegacija je onda morala proći kroz još jednu prepreku kada je bila zaustavljena oko Mostara od strane HVO-a, čiji su vojnici govorili „Ne postoji Republika Bosna i Hercegovina“.

Unatoč povijesnim, geografskim i drugim razlikama, dosad bi neko mogao ipak izvući argument da je to, manje-više, isti tip uvjeta kroz koje je i ukrajinska delegacija morala proći, ali Ukrajina nije u apsolutnoj opsadi kao što je bilo Sarajevo i njihov put je donekle ipak otvoren. Naš ples smrti, kako ga opisuje the Mirror, zahtijevao je ekstremnu hrabrost i sreću u nevjerojatnim uvjetima, iznad svega ostalog – jer gotovo niko nije za njih znao ili ih nije bilo briga, nasuprot sadašnjosti i Ukrajini.

Međutim, ovdje je zaista tačka gdje bilo kakva sličnost prestaje. Čak i kada se ta čuvena rečenica „Sarajevo, čujemo te“ probila kroz aplauz koji je nastao usred ‘škripeće’ telefonske linije iz opkoljenog Sarajeva, naša delegacija se suočila sa preprekama koje ukrajinska delegacija (srećom) nije iskusila. Imali smo ogromnu medijsku pažnju, ali ponekad zbog bizarnih razloga. Za mnoge novinare, činjenica da je naš pjevač Muhamed i ima plavu kosu i plave oči je slamala njihove mozgove. Dodatna činjenica njegove visine kao modela (1,90m) bila je još jedan ‘razlog’ za začuđenost. Fazla je slušao rečenicu „Ti ne izgledaš kao Muhamed“ svaki dan, na što bi upitao: „Kako Muhamed treba da izgleda?“ Gore navedena nit nastavlja: „Oni koji su već znači da muslimani mogu također „izgledati europski“ i dalje su nas htjeli isključiti iz Europe. Jedan hrvatski novinar je htio prikazati Fazlu kao ‘islamistu’ samo zato što ima zelenu jaknu.“

Ozbiljno? Odjednom je zelena boja zabranjena? Suditi čovjeka koji je izgubio cipele dok je bježao od snajpera? Zapanjuje me to i dan-danas, gotovo 30 godina nakon. Ali unatoč ovim sofisticiranim preprekama i diskriminaciji, Fazla je znao zašto mora pjevati za Bosnu: „Muzika je bila simbolična interakcija kako bismo dokazali da je naša borba protiv agresije i genocida i svega što smo trpjeli ispravna i ljudska. I da ćemo na kraju pobijediti.“

Trebamo uzeti u obzir sljedeće stihove:

„Sva bol svijeta je noćas u Bosni
Ostajem da bolu prkosim
I nije me strah stati pred zid
Ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim
Kad se noćas na mom licu suze zalede
Neću dati da me strah sa sobom povede
Ko će mjesto mene stražu čuvati
Da se nikada zlo ne ponovi?“

Znao je da je trebao nahraniti naše napaćene duše. Ljudi u skloništima koji se teško nalazili izvor struje i kanala da gledaju ili slušaju takmičenje, vojnici na ratištu koji se okupljaju oko maltene razvaljenog radija i plaču kad krene refren – te noći, jauci Bosne su se po prvi put čuli u Europi i u mnogim njenim zavlačcima.

Ali zašto su njegovo ime i religija bili važni? Zašto je to mjera vrijednosti u Europi? Zašto je naša pjesma završila na 16. mjestu, a Ukrajina pobijedila? Ko „zaslužuje“ biti doživljen kao Europejac i čovjek, a ko ne, prema ovome? Da li je ta vrijednost dana samo osobama sa ‘odobrenom’ vjerom, naslijeđem i fizičkim izgledom? U slučaju da vam moram crtati, Bosna i Hercegovina je također u Europi. Mi smo građani Europe baš kao i vi. Apsurdnost licemjerja Europe je, baš kao sad, često jasna i glasna.

Kad već govorimo o licemjerju, zašto je Palestina gotovo odsutna iz vijesti? Palestina, teritorij masakriran kako bi se zadovoljila jedna religijska grupa, otuđena od svojih pravih vlasnika? Zašto gotovo nema nikakve brige, kamoli akcije, protiv masovnog genocida nad Ujgurima u Kini (uključujući nasilno uzimanje organa i sterilizaciju)? Drago mi je što su Francuska i neke druge zemlje osudile ove gnjusne činove, ali zašto to odmah predstavlja i akt uništavanja diplomatskih odnosa sa Pekingom? Zašto se Amerika vazda mora praviti svjetskim policajcem a ovamo ugnjetavati ljude i rušiti vlade zbog profita? Ne predlažem da se negira jedna nepravda i zločin (agresija nad Ukrajinom) zbog drugog (svega navedenog). Zaista jedino pitam zašto postoji tako oštra razlika u standardima Europe i svijeta? Zar smo mi muslimani manje vrijedni nečijeg suosjećanja? Zar se stalno Bosancima negira to da smo dio Europe? I svijeta?

Razlozi za ova pitanja su glasni danas kao što su bili tada. Moja prelijepa zemlja je u stanju razaranja u vrijeme navodnog mira, od strane nacionalističkih politika glavnih susjednih zemalja (ništa novo), tu je i sjeme otrova u samoj njoj, a tu je i pritisak svugdje da budemo manje. Manje Bosanci, manje muslimani, manje svoji. Bilo da si u BiH ili vani, ove ponekad nevidljive snage ti pritišču glavu dolje na giljotinu samogađenja i skrivanja, jer mrze ono što predstavljaš i čega se plaše. Plaše se moje prekrasne Bosne, plaše se najviših ljudskih vrijednosti koje su u mojoj zemlji stoljećima. STOLJEĆIMA. Plaše se islama, jer ta generacijska krv u njima govori o križarskim ratovima koje su njihovi preci vodili u ime druge vjere, pa to projektiraju (oni koji imaju problema, naravno – NE generaliziram). Licemjerje na vidjelu, zar ne?

Ali, nikad nećete biti u stanju da ušutkate mene i moje postojanje. Isto vrijedi za moje prosvijećene zemljake. A kada mi kažeš u lice da moj jezik ne postoji i da ja zapravo pričam neki drugi jezik, nasmijat ću ti se u lice (ova je za tebe, negatoru genocida u Uredu za imigraciju – sram te bilo. Srećom, u manjini si, jer su sve dame tamo bile pune poštovanja i voljne pomoći). Ako zbijaš šale o mom imenu i ravnaš me s drugom nacijom, prozvat ću i tebe i tvoj rasizam i mizoginiju (još jedan „humanoidni stvor“ ovdje u Francuskoj koji tek treba da osjeti moj puni gnjev). Isprva, bila sam ovdje fina, pokušavajući biti ljubazna i pristojna koliko je god moguće više (još jedna osobina nas Bosanaca koja nam stvori probleme ponekad jer smo PREljubazni). Međutim, ima već par mjeseci otkad sam oslobodila svoj prkos i moju punu prisutnost ovdje i dišem sasvim fino sad, hvala. Ako je to previše za tebe, Europo, pa, šta'š! Zauvijek ću ovdje biti istinski ambasador svog identiteta. Ambasador poštovanja prema drugima, ali također i ponosa na svoje. Usput, to su istinske europske vrijednosti, a ne užasne stvari koje završavaju na –izam – tako da: sredi se, EU.

Još jedna stvar: Bosna će postojati zauvijek. Zbog te nebeske ideje Bosne, zemlje s prekrasnom prirodom i predivnim, ljubaznim i gostoprimljivim ljudima, zemlje ljubavi – to neće nikad nestati. Moje tijelo će ležati u zemlji i nestati, ali Bosna je bila i bit će eonima nakon toga.

Muhamed Fazlagić, naš plavokosi i plavooki pjevač, pokazao je sve to na pozornici Eurovizije. Poslao je i nadu prema svijetu. Nadu ne samo o pomoći Bosni, već i nadu da će ponovno vidjeti ljubav svog života. Pjesma je bila ljubavno pismo za nju: „Ja ne mogu skinuti zvijezde sa neba / Ne mogu naći put, put do svemira / Al’ ti mogu ovu pjesmu poslati / Da znaš da sam živ, ljubavi“.

Ujedinili su se tijekom Eurosonga i nisu se otad rastajali. Nekoliko mjeseci nakon takmičenja vratili su se u ratno Sarajevo. On je nastupao za našu vojsku i oboje su preživjeli, hvala Bogu. Šta kažete na tu priču, je li ljubavna? Je li europska? Je li ljudska?

Muzika je postigla nešto vrijedno te 1993. godine, unatoč glasovima. Nadam se samo da više neće biti zemalja u ratu i nigdje više genocida sljedeće godine. Utopijska misao, možda, no misao kojoj treba težiti. Mi Bosanci znamo vrlo dobro kroz šta prolaze ugnjetavani narodi diljem svijeta od ruku agresora i novih Hitlera i Karadžića, pa tako znamo važnost postavljanja te misli u akciju. Glas, akt protiv zla. Protiv licemjerja.