Kao što sam natuknula u prvom, tj. nultom poglavlju serije stranica koju sam nazvala „An Expat in France“ (valjda odjekujući Stingovu poznatu pjesmu), objašnjenje mog pisanja i vrtloga osjećaja iz tog poglavlja će uslijediti sada.

Dakle, za one koji ne znaju, krajem prošle godine sam se iz Bosne i Hercegovine, u kojoj sam živjela cijeli svoj život, preselila u Francusku. Razlog? Najuzvišenije i najčistije prirode: ljubav. Nakon dvoipolgodišnje veze koja ne samo da je preživjela daljinu, već i dodatnu odvojenost zbog pandemije, uspjeli smo se vjenčati prošlog ljeta i započeti zajednički život samo par mjeseci nakon naše skromne, ali tople ceremonije.

Dok je za njega promjena bila jednoznačnog karaktera (vjenčanje), u mom slučaju desile su se tri bitne promjene koje doslovno mijenjaju tijek života: brak, odlazak iz rodne zemlje i napuštanje posla koji sam radila više od jednog desetljeća. Slijedi nekoliko stavki ili istina koje su se učinile očitom otad:
– S jedne strane, nakon takvih promjena, svakako je potreban odmor. S druge strane, uzimajući u obzir moj tip osobnosti, takav odmor je okarakteriziran kao odugovlačenje i ljenčarenje (ukratko, neprihvatljivo). Ove dvije istine uspjele su postojati jedna kraj druge, te i dalje postoje istovremeno u mom umu (stoga sam i napisala nulto poglavlje).
– Životne promjene ovakve vrste nužno utječu na identitet. Dok sam se ranije smatrala atipičnim predstavnikom „ljutih Krajišnika“ (opisa ljudi iz mog kraja BiH), u stranom okruženju latentne karakteristike lakše isplivaju na površinu. Pogotovo lako preuzimaju kormilo kada se susretneš sa ljudima koji pokušavaju ismijati tvoje ime, porijeklo, ili pak postignuća, kako bi se osjećali superiornim samo zato što su iz te i te zemlje ili što već. Rekla sam si da, ubuduće, svako namjerno pogrešno izgovaranje samog mog imena, a kamoli nečeg više, rezultirat će verbalnom sječom kakvu ta osoba još nije doživjela u životu. Ukratko: znat će šta je ljuti Krajišnik.
– Lakše je biti Bosancem/Bosankom van Bosne i Hercegovine. Dok si u svojoj Bosni, sve te pritišće: od političke i ekonomske nesigurnosti, preko neimaštine, do mrtvog kulturnog života, vani primat preuzimaju ljepše osobine, prisjećanje na dobre stvari (ispijanje kafa i čajeva u nedogled, dok svijet prolazi brzim korakom, npr.), prirodni pejzaži od kojih zastaje dah, humor Bosanaca i Hercegovaca, te čudna ljubav prema našem inatu koji nam ponekad donese više štete nego koristi, ali ga se svejedno grčevito držimo – u inat svemu.
– Pandemija je dodatno otežala prilagođavanje novoj sredini. Kontakt sa drugim osobama od važnosti (administrativni poslovi) je dugotrajan i otežan. Treba imati strpljenja, ali to baš nije vrlina koja je u mom repertoaru, ili, da se tačnije izrazim, teško je nalazim.
Za kraj ovog prvog „službenog poglavlja“ dat ću oduška svojoj umjetničkoj strani, pa ću završiti s jednom poetskom konstatacijom (ukoliko tako nešto uopće postoji). O ovome više pišem u knjizi o nama, no u par crtica: kao što me je dosad za njega vezala jedna nevidljiva, crvena nit, koja je nedodirnuta vremenskim prilikama ili bilo čim zemaljskim bila pružena od mog grada do njegovog, od njegovog doma do mog, od jednog srca do drugog, tako je sad pružena jedna druga nit. Ovaj put, od mene do mog prvog doma i do mojih voljenih. Tako će biti odsad i sve što mogu učiniti jest posjećivati ih što češće mogu. Pišem ovo prvo poglavlje upravo „od kuće“, dok uživam u beskonačnim čajevima s prijateljima i vremenom provedenim sa obitelji. Sa osvježenom perspektivom i stalnim osjećajem velike privrženosti suprugu (koji mi sve više nedostaje), mislim da ću sljedeće poglavlje posvetiti svim pozitivnim stvarima koje su me dočekale u Francuskoj. Ostanite na vezi!