‘Davne’ 2007. sam počela pisati svoj drugi diplomski rad o “The Dark Half” (“Tamnoj polovici”), jednom od mojih omiljenih romana Stephena Kinga. Završila sam ga za nekoliko dana i sad, pet godina kasnije, zanimalo me da li je preživio test vremena (iako kratkog perioda). Na moje iznenađenje, neki od ovih odlomaka su postali čak i više istiniti sad u sadašnjosti, pa slijede:

Uvod – odlomci

Uvijek je rečeno da pisac stvara fiktivan svijet, fiktivne likove, koji oživljavaju na stranicama koje ‘isporučuje’ iz svog vjernog nalivpera/pisaće mašine/ kompjutera – odaberite svoj vlastiti “otrov” hvala lijep0.

Svijet u kojem svi volimo obitavati s vremena na vrijeme (ili više od samo povremeno), osobe koje volimo voljeti ili volimo mrziti, likovi za koje navijamo ili okrećemo stranice mahnito priželjkujući da ih vidimo pogubljene čim sljedeće poglavlje počne.

Stephen King, koji u gotovo svim svojim djelim otvara prozor u život pisca, također stavlja većinu svojih autobiografskih detalja pored lika pisca, raspršujući ih kroz svoje novele, bili oni problemi sa alkoholom, drogama, život sa svojom obitelji, predavanje na obližnjem univerzitetu, piščeva blokada. U ovoj noveli se bavi pisanje pod pseudonimom. Svog vlastitog “Richarda Bachmana” je odlučio “ubiti” 1985., ili bolje reći poslati u mirovinu, pošto je King kasnije napisao još nekoliko novela pod pseudonimom Bachmana. Bachman je taj kojem se King zahvaljuje na pomoći i nadahnuću u pisanju “The Dark Half”.[1]

Svi pisci su podijeljene ličnosti samim tim što su pisci. Ova sintagma, kojom svi ponekad volimo zbijati šale, centralna je tačka  “Tamne polovice”. Svi je imaju, i pisci ne moraju biti proglašeni pravno ludima da daju ime svojim tamnim polovicama i pišu pod istim (a većina bi rekla, umom) druge, fiktivne osobe, ne spominjući sve likove u njihovom djelu koji moraju zvučati, iznad svega, vjerodostojni.

Podijeljena ličnost je, naravno, ozbiljna stvar, tema koju je majstor pripovijedanja – Stephen King – podigao na novu razinu. Učinio je to tako što se jednostavno upitao par pitanja, a sva počinju sa “šta ako?” Šta ako bi bilo moguće da fizički odvojimo dva suprotstavljajuća glasa u glavi u dvije različite individue? Dodajte malo poetskog zapleta, i imate Thada Beaumonta, pisca kojeg kritičari hvale, koji postaje pomalo drugačija osoba kada piše pod pseudonimom Georgea Starka [2]. Sam pakao se otvori (a natjerani ste da kažete “gotovo doslovno”) kada druga, tamna polovica dobrice Thada odluči da napusti grob kojeg mu je njegov autor namijenio i da malo prodrma stvari. Bijes i nevjerojatna arogancija idu ruku-pod-ruku sa nezamjenjivim životom koji teče kroz njegove vene. Nepostojanje koje zahtijeva vlastito postojanje… ponekad šakom, ponekad pištoljem, ponekad sa sjajnom britvicom. Fikcija fikcije, kako je jedan lik opisuje… ili je baš tako?

Snaga pisanja

“Ali pisci POZIVAJU duhove, možda; uz glumce i umjetnike, oni su jedini u potpunosti prihvaćeni mediji našeg društva. Oni stvaraju svjetove koji nikad nisu bili, nastanjuju ih s ljudima koji nikad nisu postojali, i onda ih pozivaju da im se pridruže u njihovim fantazijama. I mi to činimo, zar ne? Da. Mi PLAĆAMO da to činimo.” [1]

Mediji za svijet koji ne postoji u tradicionalnom smislu te riječi, to je jedan način opisivanja zabavljača čovječanstva. Nadahnuće je taj čarobni predmet koji je poslao ove medije, još eonima prije, u čarobno prizivanje svjetova i ljudi. Stari Grci su inspiraciju zvali “zeia mania” – božansko ludilo, a nadahnut čovjek je bio opsjednut čovjek. Opsjednut demonima stvaralaštva.

Ova opsjednutost stvara remek-djela, i gledajući na to sa strogo psihološkog aspekta, čitatelji takvih djela moraju biti “inficirani” istom vrstom opsjednutosti kako bi čitali i uživali u fantazijama iza riječi. Kako je Stephen King pisao u njegovom prethodno spomenutom djelu  “The Importance Of Being Bachman” (“Važno je biti Bachman“): “Iluzija je, naposljetku, nešto što pisci fikcije pokušavaju ohrabriti kod svojih čitatelja, bar za vrijeme dok je knjiga ili priča otvorena ispred čitateljskih očiju, a pisac je jedva imun na ovo stanje… kako ću to nazvati? Kako vam zvuči “usmjerena obmana”? Meni zvuči poprilično tačno.”

Nadahnuće, ili obmana, je ključna za naše postojanje, krećući se od manje od sekundarne potrebe do primarne, biološke potrebe (iako bez osnovnih fizioloških indikatora poput gladi i žeđi), kako se čovječanstvo penje stepenicama evolucije.

Vraćajući se natrag na grčku teoriju umjetnosti i stvaralaštva – možemo reći da se pisanje, kao forma show biznis profesije, razlikuje od drugih u istoj grupi. Dok druge profesije postaju objektificirane kao opsesije medija, tabloida itd., i iako se ovo pomalo odrazilo i nasvijet pisaca, možemo i dalje reći da neki pisci ne pišu misleći o umjetnosti, ne pišu misleći na slavu i bogatstvo, no oni pišu i ne znaju zašto pišu. Oni pišu jer moraju. to je jedini način suočavanja sa svojim osobnim demonima.

Da li je George Stark demon Stephenu Kingu? Ili je to možda bio Thad? Ili je, ako okrenemo uloge, Stark opsjednuo preminulog Richarda Bachmana. Laički rečeno, porota i dalje nije odlučila. Unatoč tome, opsjednutost demonima ne znači istovremeno odbacivanje prosvjećenja duha koje nudi književnost. Zavisno od žanra književnosti, demoni koji opsjedaju pisca uopće i nisu demoni, već više poput laganog guranja prema stvaranja nečeg na praznom papiru, ispunjavajući želju koja često dođe iz različitih izvora, ali pak ide istom cilju. Kad je riječ o žanru horora i strave, pa, slučaj je i dalje isti.

Čitavo čovječanstvo je pod kolektivnim teretom življenja. I to uglavnom nije tako divan svijet, kako je Louis Armstrong pjevao desetljećima prije. Neki od nas odluče da se riješe pritiska stvaranjem ludnice na nekom javnom mjestu, neki se okrenu sami sebi i koriste droge i druge otrove, treći muče svoju vlastitu obitelj. Pisci (iako to nije ekskuzivan “dar”, neki mogu činiti ove stvari i dalje pisati, i obrnuto) se oslobađaju tereta zatočavanjem svojih demona na one prazne stranice. čineći to, oslobađaju se opsesije pisanja… dok isti proces ne počne ponovno.

Kad je George pisao, i istovremeno, bio pisan u formi Alexisa Machinea u četiri romana, bio je u tamnici. Kada više nije bio zatočen olovkom, tad je bilo vrijeme kada se oslobodio i počeo zahtijevati “pravi”, Thadov život.

Međutim, samo pisanje nije tako oslobađajući proces. Kao što vidimo u velikom finalu “Tamne polovice”, oba učesnika shvaćaju da se radi o mnogo većoj magiji od jednostavnog prizivanja duhova na papir. Pisanje je samo ritual. S ovim ritualom, počelo je svojevrsno predavanje moći između Thada i Georgea, predavanje života i prava na život. Magija koja se događa tokom pisanja i čitanja napisanog je staza koja, možda, prelazi naš linearan način razmišljanja i povezuje različite svjetove.

Možda ništa u svijetu nije istinski bilo “stvoreno”, možda je jednostavno bilo viđeno u drugom svijetu, te prenešeno u ovaj u određenoj formi. Kako je francuski pjesnik Arthur Rimbaud rekao: “Pa je pjesnik zaista kradljivac vatre”[2].

Doista, pisci su mediji, posebna vrsta individua koje su “podešene” s drugim svjetovima i osjetljive na šapate duhova iznad. Oni su vizionari, “vidovnjaci” svih stvari skrivenih običnom oku, umu, srcu.

Pisanje je visoko djelo koje obećava ponovno rođenje čovječanstva sa svakim napisanim odlomkom. “Scribere est agere”, ili prevedeno s latinskog – “pisati znači djelovati”. Stark, kao polusvjesno stvaralaštvo Thadovog pisanja, je snažan poput nijednog drugog ljudskog bića, posuđen s drugog mjesta gdje su osnovni zakoni drukčiji. Riječi su za njega djelovale kao prolaz  u ovaj svijet i njima je ultimativno vezan.

Da li je onda pisanje kao djelo vrsta Boga? A književnost njegova rstuća Riječ? Ako bi ovo bio nastup, Thad Beaumont i George Stark bi zasigurno glumili kao Sveto Dvojstvo. Biblijske reference su skoro uvijek nezaobilazne, pa se ipak savršeno poklapaju sa ključnim procesima, sa jezgrom raznoraznih struja svijesti, znanja, osjećanja itd. Prije smo spomenuili borbu Kaina i Abela u obliku Thada i Georgea i to je ista borba. Zli brat je ustao protiv dobrog i pokušao ga kazniti iz ljubomore što je dobri brat u milosti Boga.

Završavamo ovo poglavlje vraćajući se na Rimbaudovo elokventna, vizionarska razmišljanja o pisanju i poeziji. U svojoj vlastitoj bitki da postane “vidovnjak”:

“Pogrešno je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći: Ja sam mišljen. – pardon na igri riječi –“[3]

George Stark je mišljen i to mu dopušta da misli. Izlazeći iz zamišljenog svijeta Stephena Kinga – Thad Beaumont je mišljen i to mu dopušta da misli.

Izlazeći iz linearnog razmišljanja i otvarajući vrata ka drugim stvarnostima, dimenzijama, krajolicima snova – Mi smo mišljeni, što nam daje mogućnost razmišljanja. To je snaga pisanja, moć umjetnosti.

Zaključak

Dualizam postoji u svemu i svakome. Drevni yin-yang krug. Očita istina svima nama. Ponekad smo podijeljeni, u dilemi smo, ponekad u istoj situaciji se možemo ponašati kao dvoje različitih ljudi… i teorija absorpcije in utero koja postulira da smo stvarno mogli biti dvoje ljudi prije rođenja… i najkreativniji, ludi dio našeg uma mora, prije ili kasnije, doći do pitanja: šta ako je moguće zapravo odvojiti dvije suprotne strane jedne osobnosti? Zlo od dobrog, muško od ženskog, bjelance od žumanjca…

Uvijek sam bila posvećen fan rada Stephena Kinga. Od prve knjige koju sam pričitala na engleskom “Shining” i narednog broja od više od dvadeset romana i priča pročitanih/u vlasništvu dosad (dok se filmske i TV ekranizacije okružuju oko istog broja), put kroz jezive gradove Mainea i zla koje vreba unutar mračnih aleja je jedno od najuzbudljivijih iskustava koje nameće razmišljanje koje je moj um ikad doživio i koji voli ponovno posjetiti stare staze iznova i iznova. Šta me je privuklo “Tamnoj polovici”? Razlozi su izvan jednostavnih objašnjenja, kao što je Stark izvan uobičajenog dometa logike, i možda je ovaj diplomski rad vrsta znaka štovanja ovom romanu.

Njegova istinska jedinstvenost, ideja koja je držala moj um u divljenju dugo nakon što sam ga pročitala. Takva snaga pisanja koja bi doista mogla uskrsnuti mrtvo meso i udahnuti život u suze tinte raspršene na papiru je stvar koju samo mogu poželjeti za vlastito pisanje i stvaranje linija i linija riječi koje bi, možda, mogle oživjeti nešto iz čiste mašte, poput munje elektriciteta u “Frankensteinu”. Istjerivati vlastite demone zapisivajući ih.

Značaj “Tamne polovice” leži u njenoj nekontrolisanoj ljepoti koja također služi kao upozorenje. Kada je Thad nesvjesno stvorio Georgea Starka i njegov alter ego Alexisa Machinea, pozvao je moći koje su mu bile nepoznate, no koje je osjetio prisutnima tokom svog cijelog života. Viša sila koja mu ja dala jedinstven dar – njegovo unutarnje oko, no takav dar mora uvijek doći sa uputama za korištenje, zar ne? Unutarnje oko koje, kad se otvori, otvori vrstu prolaza kroz tanko tkanje dimenzija, fiktivnih ili ne – to nije ni važno, jer one sve postoje. Samo je pitanje otvaranja ka mjesto koje nije “na sunčanoj strani ulice”, mjesto zvano Endsville, gdje sad i Thad i George imaju stalno prebivalište, možda pokraj Cuja i Psa iz Suna, odmah do Homera Gamachea, Ricka i Miriam Cowley, Laure Noonan…

Pisanje je poziv koji je istovremeno blagoslov i prokletstvo. Više ovo zadnje. Pisac osjeća pritisak da služi svojoj sudbini, kako god tamna ili apokaliptična ona mogla biti, sa svim tim demonima koji strpljivo čekaju i cere se, no on MORA pisati. Fernando Pessoa, portugalski pisac, kada su ga pitali o njegovom razlogu za pisanje, je rekao: ”Pišem, jer mi nije dovoljno živjeti.” Ostaje da se pitamo poprilično retoričko pitanje, pisati ili raspasti se u prosječnost, beznačajnost, jednoličnost.

Ako je to zaista tako, možda ne ostaje ništa drugo do uzeti jednu od olovaka Berol Black Beauty, ili bilo koju sličnu olovku, i pisati. Stvarati dobro i zlo, stvarati tkaninu od koje su stvoreni snovi i noćne more. Zamotati probleme u snove, ili obrnuto, zaista nije važno. Učiniti da vrapci ponovno lete.

[1] King, Stephen: “The Dark Half”, Penguin Books, New York, 1990, str. 379.

[2] Odnosi se na mit o Prometeju i to kako je ukrao vatru od bogova kako bi je donio ljudima.

[3] Preuzeto s  “http://www.mag4.net/Rimbaud/DocumentsE.html”

[1] King je isprva htio da roman izađe pod njegovim i Bachmanovim imenom, kao suradnja dva pisca u svjetlu teme, međutim, izdavaču su odbili ideju.

[2] Stark također znači “snažan” u njemačkom; igra riječi koju King često koristi u noveli.