Izgleda da ne mogu bez spominjanja Rimbauda u svojim postovima dosad. Njegovo pisanje odražava njegovu mladu, razigranu prirodu a njegove se izvanredne misli o pjesnicima obraćaju mojim vlastitim, mutnim vizijama.
“Pjesnik čini sebe vizionarem kroz dugu, neograničenu i sistematiziranu dezorganizaciju svih osjetila. Sve oblike ljubavi, patnje, ludila; on traži sam, iscrpljuje unutar sebe sve otrove i čuva njihovu suštinu. Neopisivo mučenje, gdje će trebati najveću vjeru, nadljudsku snagu, kada postaje svaki čovjek: veliki invalid, veliki prokletnik – i Vrhovni znanstvenik! Zato što on dostiže nepoznato! Jer je kultivirao svoju dušu, već bogatu, više od ikog drugog! On dostiže nepoznato, i ako, poremećen, konačno izgubi razumijevanje svojih vizija, bar ih je vidio! Pa šta ako je uništen u svom zanešenom letu kroz nečuvene stvari, stvari koje se ne mogu imenovati: drugi strahoviti radnici će doći; oni će početi na horizontima gdje je prvi pao!“