Prije samo nekoliko sedmica, bila sam se vratila na svoje staro “gazište” – moj najdraži con! Weekend of Hell u Oberhausenu – nakon godina, stoljeća, eona. Nisam ni shvaćala koliko mi je nedostajao ovaj horor raj dok nisam ponovno ugledala unutrašnjost Turbinenhalle dok je rijeka ljudi u maskama i kostimima tekla kroz nju. Definitivno jedno od najboljih izdanja cona, sa nekima od mojih apsolutno omiljenih glumaca i glumica, mnogo starih poznanstava, i što je najvažnije, vampirskom šetnjom po danu sa mojoj najboljom prijateljicom koju također nisam vidjela godinama.
Mjesec dana kasnije, i jasno mi je da je ovaj vikend promijenio u meni nešto… duboko. I dalje mapiram ovaj nepoznati horizont koji se otvorio ispred mene, ali jedna stvar je postala jasna: žudim za ovom dimenzijom. Nedostajalo mi je, nedostajala sam i sama sebi na neki način. Trajna promjena krajolika također znači i preraspored elemenata u nutrini, i tek kad sam došla na Weekend of Hell sam postala svjesna koliko trebam zadržati “svojstvine” da to i dalje budem ja. Od horora i općenite čudnovatosti do ekscentričnosti i te apsurdne gorštačke tvrdoglavosti i inata Krajišnika. Otkrovenja i dosad skrivene, uspavane istine su sada moji stalni pratitelji. Melanholija me slijedi, nadahnuće je odmah iza mene, a ja ponovno pišem. Šta to, pitate se? Samo maestro umjetnosti će u to možda biti upućen. Zadovoljenje odgođeno do vječnosti. Moji stihovi bit će otkriveni u prokletstvu nakon…
Vizualne impresije i uspomene sa WoH koje ću ponijeti sa sobom u grob…
