Više od mjesec dana je prošlo otkako je H.R. Giger preminuo u Zurichu, te sam i dalje u žalosti. Ne postoji elegantan ili ljepši način odražaja na njegovu tragičnu smrt… Zapravo, postoji, no te riječi nisu moje (njegov dugogodišnji prijatelj i asistent Tom Gabriel Warrior iz Triptykona: www.triptykon.net). Šok se povukao, no praznina je najavila svoj ostanak do kraja vremena.
Moja vječna ljubav i posvećenost njegovoj umjetnosti ne potiče samo od Aliena, no ova prekrasna kreatura je bila ta koja mi je otkrila Gigera u ranoj dobi. Onda, kad sam konačno ušla u muzej u Gruyèresu prije dvije godine, oluja prepoznavanja je veselo divljala unutar mene. Ovo! Ovo je bio svijet mog postojanja! Ne blijeda kopija vani, lišena svega zavodljivo mračnog i zadivljujućeg. Bila sam kod kuće…

Slučajno govoreći, danas je bio provizorni datum za izlazak moje druge knjige “Memento Amores“, čija je naslovnica ukrašena Gigerovim Schachtom VII, mojim omiljenim umjetničkim djelom. Međutim, odlučila sam da malo pričekam. Spoznaja da je ova knjiga homage njemu igrala je glavnu ulogu u ovoj odluci. U konačnici, ponudit ću svoje stihove njemu i nadati se da će vjetrovi biti moji vjerni sluge, donoseći ih pred kapiju njegovog dizajna.
Međutim, to neće biti moj posljednji dar. Zauvijek ću slaviti genij H.R. Gigera, njegov izvanredan talent i naslijeđe, bilo posjetama njegovom muzeju i barovima u Švicarskoj, umjetničkim izložbama diljem svijeta, posjedovanjem knjiga posvećenih njemu, i više. Prije nekoliko dana, dok sam sjedila u busu za Zagreb, misao se pojavila i nije me pustila otad – što ako odam ultimativno štovanje pisanjem doktorskog rada na temu vizualnog simbolizma u njegovoj umjetnosti? Ne vjerujem da je takva disertacija, posebice s aspekta jezikoslovlja, ikad dosad urađena. Intriga i izazov leže u obilju na ovoj gotovo nevidiljivoj semiotičkoj stazi, i, tako mi Boga, pokušat ću je popločati. Poput poziva je ovo Lovecraftova mome Augustu Derlethu.
Na kraju, mnogi umjetnici će biti rođeni na ovom svijetu, i čak više će njih pokušati prikazati svoju nutrinu i vanjštinu u različitim oblicima. No, od 12. svibnja ove godine, sam svijet je zakoračio u posljednji čin predstave. Bez H.R. Gigera, sve što imamo jest sunčev smiraj i sjećanja na dimenziju koju naše insektoidne ličnosti nikad više neće vidjeti.
/fotografija: Willy Spiller – H.R.Giger na ulazu u Giger bar u Churu, Švicarska/