Po Verlaineovoj počasti, prokleti pjesnik je onaj koji živi i stvara van ili protiv društva, prvo namijenjen kako bi se dao zajednički naziv nekolicini imena pod jedan naziv, da bi kasnije postao sinonim za one koje stvaraju pod patnjom – života, ljubavi, bolesti i drugih muka. Algis Valiunas u svom članku o prokletim pjesnicima, posmatrajući Beaudelairea, Verlainea i Rimbauda, kaže sljedeće:

„Baudelaireova zamišljena slika pijanog genija Edgara Allana Poea stvorila je moćnu mitologiju, te su prokleti pjesnici bili prokleti dijelom zato što su se smatrali zakletim članovima elitnog bratstva, reda pjesnika koji bi se usudili, i trpjeli, sve za svoju umjetnost. Tako su divlje prijenose i najdublje povrede počeli smatrati ključnima za svoju vokaciju, bez obzira na njihovo porijeklo.

Jasno je zašto su prokleti pjesnici vjerovali da su izabrani za takvu užasnu i uzvišenu sudbinu. NJihova mitologija geija rođenog u patnji im je pomogla izdržati njihove teške okolnosti, čemu mogu posvjedočiti nebrojeni adolescenti koji su pročitali J. D. Salingera. No, to ih je također gurnulo dublje u jad – gurnulo da traže jad, da njeguju pijanstvo, ludilo, mučenje, kao izvor poetskog nadahnuća…

Postoji nešto perverzno u ovim pjesnicima i njihovim pogledima na svoj poziv. Oni ne pokušavaju imitirati Kristovo nesebično žrtvovanje. Umjesto toga, sa pjesničkom sujetom, svaki od njih je uživao na svoj način u svom mučeništvu, slavio ga, šepurio ga.

Ipak, bili su bolji ljudi od intelektualaca 21. stoljeća koji su zamijenili kao kulturalne heroje. Baudelaire, Verlaine i Rimbaud su se borili za svoje duše, iako njihova borba nije baš bila pobjednička. Današnji intelektualci nipodaštavaju samu ideju duše.

Njima[pjesnicima] se gade religijske tradicije Zapada, te vole neustrašivo pozirati pred ponorom, pogotovo po uzoru na Nietzschea.”

Ukratko, ovi pjesnici su imali svoje demone i njisu se smirili dok ih nisu pronašli. Moji demoni su očiti od prve stranice moje knjige pa sve do zadnje – tamni, zagušljivi, zvjeri nemogućih ljubavi i života – pa ipak, kad sam ih pronašla i zatvorila na papir, postali su podnošljivi, gotovo pripitomljeni. Moje pisanje je bilo egzorcizam najviše vrste, i ova stranica samo još jedan način da ih zauzdam na početku svijeta. Stoga, u tom pogledu, šepurim svoj “duševnu bol”, ponosna što sam u društvu takvih poznatih pjesnika, iako je to društvo “prokleto.”