Nakon uživanja u naizgled beskrajnim ljetnim zrakama nad švicarskim planinama prošlog ljeta, ovog puta je došlo vrijeme za sjever. A pod sjeverom mislim na onu šarmantnu malu zemlju koja nudi mnogo više nego što oko vidi (ili površno opće znanje): Nizozemska.
Stoga sam se jednog dražesnog kolovoškog poslijepodneva i tisućama kilometara daleko od Bosne konačno obrela na željezničkom kolodvoru Utrechta, čekajući dragog prijatelja da me pokupi. Prvo stajalište: Zeist, općina oko 15 minuta udaljena od Utrechta, te njegova kuća gdje sam se odmah osjetila kod kuće. Jedan od razloga je taj što dijelimo istu profesiju, pa sam se jednostavno morala nasmijati kad sam ugledala znak na zidu (fotka na kraju), razmišljajući o tome da bi moje kolege u školi sigurno znale cijeniti taj humor. Otud i fotografija. Ostatak poslijepodneva sam provela u opuštanju i upoznavanju nizozemskog načina života, koji je oduševljavajući. Mnogo manje pritiska, bez pretjeranog razmišljanja, bez zadržavanja na temi rata – sve su to samo neke od osobina od kojih bismo svi mogli imati koristi ovdje u BiH.
Sutradan smo rezervisali za Utrecht i jednu od njegovih najvažnijih znamenitosti – toranj Dom. Ovaj gotički ljepotan je izgrađen u 14. stoljeću i privlači brojne posjetitelje svakof sata za turu sve do samog vrha. Iako je tura bila na nizozemskom, moj prijatelj je dobio drugu ulogu – osobnog prevoditelja, pa je sve bilo u redu. Stepenice su bile srtme i brojne, no relativno brzo smo došli do vrha i uživali u pogledu koji je dosezao do Rotterdama na jednog i Amsterdama na drugoj strani. Kako je čudno i nevjerojatno bilo vidjeti tako širok obzor, bez planine ili čak brda na putu! Znala sam da će mi se Nizozemska svidjeti čim sam vidjela zgrade s balkonima iznad kanala dok sam putovala u vlaku, a ovo je dokazalo taj osjećaj. Utrecht je zaista jedan od najljepših gradova u kojima sam boravila i definitivno vrijedan posjete! Natrag u zeistu smo iznenada odlučili da odemo u Rotterdam i uhvatimo Death Angel na posljednjem koncertu turneje, pa je izgledalo da uopće nemam vremena ni da se osvrnem, jer je već bilo vrijeme da krenemo! Putovanja do i od grada su sama po sebi bila iskustva (uz glasno pjevanje i smijeh uz hrpu Nizozemaca u autu), a sam koncert je bio također izvrstan (izvještaj za Veniju ovdje, moji dragi čitatelji). Uživali smo u najranijem metal koncertu ikad i vratili se natrag u Zeist na vrijeme da započnemo YouTube request party i moje pokušaje brzog učenja nizozemskog jezika.
Ponedjeljak je bio dan D, jer me je prijatelj odveo u De Haar, dvorac u blizini Haarzuilensa (i dalje u provinciji Utrechta). Kažu da slika vrijedi tisuću riječi, stoga je moja galerija sad ispunjena mnoštvom fotki kako bi se prikladno prenijela kvaliteta ovog zdanja. Pa ipak, i dalje nekako bježi shvatanju ljudskog uma. Ovaj put, na turi sam imala isprintan engleski prijevod, pa sam bila u mogućnosti nasmijati se i diviti u pravim trenucima (dok nam je vodič govorio o tome kako je Roger Moore večerao u dvorani ili kako je Gregory Peck proveo noć u baronovoj sobi). Nažalost, nismo mogli fotografisati unutra, no eksterijer je pružao onoliko koliko i interijer. Rimski vrt, Vrt ruža, jezero à la Versailles. Mogli biste provesti cijeli dan samo gledajući dvorac iz svih uglova, njegovu drvenu kapiju, sanjivo smješten usred vode, sulpture koje čuvaju glavni ulaz. Večer nakon dvorca smo proveli na Ruti svjetla u Utrechtu, poznatiju kao Trajectum Lumen. Još jedna briljantna ideja nizozemskih turističkih radnika je bila ta da se stave mala svjetla na kaldrmisane ulica grada, koja su osvjetljena noću i vode rutu do poznatih mjesta, poput crkava, kanala i drugih arhitektonskih kreacija iznenađujuće privlačnih noću. Na sredini ture nas je slijedila znatiželjna maca, što me je dodatno oduševilo. Pošto je Utrecht studentski grad, ulučni kafei su bili popunjeni veselim adolescentima koji tek pronalaze svoje mjesto u svijetu, što nas je podsjetilo na vlastite fakultetske dane, prohujale, no ne tako davno. Nakon uzdaha i par sati kasnije, putovali smo po kiši do Düsseldorfa kako bi tamo proveli poslijepodne i kako bi nakon toga uhvatila let natrag za Beč. Četiri dana koja sam provela u Nizozemskoj su mi do vrha ispunila baterije, te sam se vratila s probuđenom ljubavlju prema ovoj zemlji i nizozemskom načinu života.
Posebno hvala domaćinu, mom dragom prijatelju Peteru, kao i njegovim cimerima/prijateljima Rutgeru, Bartu i Sanderu na predivnom vremenu provedenom u Zeistu, uključujući veganske palačinke i posebne izvedbe lokalnih pjesama!