hypertropin
28
Jan

Winter Switzerland – Giger putovanje u Zurich i Chur, siječanj 2015.

   Posted by: CursedPoet   in

Giger_bar_13
Teško mi je povjerovati da su prošla već dva tjedna od početka našeg putovanja u Švicarsku (pod “mi” mislim također na svoju prijateljicu Claudiju) – ono koje smo planirale od srpnja. Iako vrijeme protječe čak i brže za nas u ovoj zemlji, drago mi je da i ovdje prolazi brzo – jer svakim sekundom koji prođe, približavamo se ponovnoj posjeti. Nije to osjećaj kao da sam ostavila dio sebe tamo… zapravo, to je dio koji je oduvijek tamo, a ponovno smo se spojili na trenutak. Ti krajolici koje osjećam bliskima mom duhu, zemlja koja je svjedočila najvećem svjetskom umjetniku… a mi smo napokon bile tamo na svom zimskom odmoru, iako je to bilo daleko od “samo” putovanja za uživanje.
Chur_bar_39

(Giger bar, Chur)

Vi koje pratite moj rad, znate o postojanju povezanosti sa H.R. Gigerom (ljubav, putovanje u Gruyères, knjiga, pjesma, doktorski rad), pa je ova posjeta bila zapravo moje terensko istraživanje za disertaciju – za koju sam već napisala sinopsis i razgovarala o njoj sa svojim mentorom (ah, put u Osijek u studenom sa mojom prijateljicom Nizamom – to zaslužuje poseban post u potpunosti! Uskoro). Htjela sam doći na sami početak, a to je značilo Gigerovo rodno mjesto, prekrasan grad Chur. Nakon što sam saznala da je i Leslie Barany, Gigerov agent, također u Švicarskoj u isto vrijeme, na brzinu smo promijenile naše planove da u njih uključimo i Zurich. Bila je to savršena prigoda da ga upoznam i osobno se zahvalim za divan dar Shafta No. 7, kao i naravno, da upoznam sami grad, obzirom da sam prije samo prolazila kroz kolodvor ili pak zračnu luku. Kako se već kaže na bosanskom: “Kad je bal, neka je maskenbal!” Tu je također bila osoba koju sam zaista željela vidjeti ponovno, a to je Tom Gabriel Fischer, pjevač i genij zaslužan za Triptykon, band kojeg sam uživala gledajući i slušajući uživo u prosincu. Nažalost, moj pretrpan raspored mi nije dopustio da o tome pišem ovdje, stoga ukratko, upoznala sam njega i članove banda u backstageu (opet zbog knjige/povezanosti s Gigerom), pa sam provela par zaista očaravajućih sati u razogovoru s Tomom! Njegova rječitost, poetska duša i ljepota mi je zaista oduzela dah. Stoga, da, Zurich sve do kraja.

Taj plan je zahtijevao da prvo krenem busom do Beča, a onda da uhvatim noćni vlak do Zuricha s Claudijom. Stigle smo u osam ujutro, pa smo si uzele dovoljno vremena da razgledamo grad, te da na početku razmijenimo el dinero u švicarske franke (možda je naš dolazak bio razlog skoku vrijednosti franka, ha!) – “obavezna” turistička ruta od kolodvora prema starom dijelu grada, slijedeći rijeku Limmat, prelazeći mostove ovdje i tamo, diveći se crkvama Fraumünster i crkvi St. Petra, vijećnici, ranom zimskom jutru koje je budilo grad… čak smo naletjele na vegansku kuću čaja i malo se odmorile prije nego što smo pokupile stvari s kolodvora i prijavile se u hotel.

Dan je pružio prikladan uvod u ono što je uslijedilo navečer. Susret s Lesom je za mene bio i zastrašujuće i uzbuđujuće iskustvo – bila sam pred trenutkom u kojem ću upoznati čovjeka, vizionara, koji je desetljećima oblikovao modernu umjetnost s obje strane oceana, koji ima brojne izvanredne umjetnike pod svojim krilom, koji je bio blizak Gigerov prijatelj – što da kažem? Šta da odjenem? S glavom i dalje punom pitanja, srele smo se s Lesom u cool baru blizu našeg hotela naziva “Cactus“, a onda smo nastavili do Der Schwiizera. Ovo je ugodan restoran u blizini Kunsthofa 5, cijenjene galerije čiji je vlasnik Hans Kunz, također blizak Gigerov prijatelj, koji je ranije imao najveću kolekciju njegovih radova, dok i dalje posjeduje impresivan broj predmeta, zajedno s redovnim izložbama i drugim događajima posvećenima Gigeru. Da, Hans nam se također pridružio! Možete zamisliti koliko su i Claudiji i meni umovi eksplodirali u tom trenutku. Večer je prerasla u noć dok smo pili vino, uživali u izvrsnim jelima koja su bila djelo ruku glavnog kuhara Vita, kojeg je glava zaboljela kad smo mu rekle o našoj veganskoj/vegetarijanskoj preferenciji (šarmantan tip!), no vrhunac svega je svakako bio ugodan razgovor o Gigeru i njegovoj umjetnosti. Dodirnuli smo i druge teme, a kasnije navečer, pridružio nam se kurator izložbi i kolekcionar Marco Witzig (sve zahvaljujući Lesu), koji mi je donio sjajan dar – “Alien Diaries“! Za moje istraživanje! Ne samo to – također samo dobila „HR Giger Polaroids“ i par jako rijetkih fotografija njegovog ranog rada. Može li se istovremeno onesvijestiti i biti svjestan? Nakon toga, krenuli smo u galeriju, gdje smo vidjeli postavku aktuelne izložbe naziva „The Dark Side Of The Chip“ (mogla bih se zakleti da sam vidjela tipke svog starog tipa mobitela ondje! Jako zanimljiv koncept industrijskogdigitalnog smeća kojeg ostavljamo iza sebe bez razmišljanja), kao i neke od standardnih Gigerovih skulptura kao izložaka ( Bambi Alien, naprimjer). Tu sam od Hansa dobila izdanje magazina „Tatuaz“ , u kojem se nalazi članak o pogrebu u svibnju, te još jedan zadivljujući dar – privjesak „Guardian Angel“ od Lesa! Uzdah! Ovaj čin cijenjenja me je ostavio bez riječi… stoga, ako nisam u potpunosti pokazala koliko sam bila preplavljena i zahvalna za sve, dragi Les, neka to bude zapisano ovdje – hvala ti!
Zurich_2015_19Sa zaista fascinantnom noći iza mene, nisam mogla čak ni razmišljati o spavanju, posebice zbog toga što je dan nakon obećavao nove susrete na obzoru… Ah, Zurich u fino zimsko jutro! Apsolutno očaravajuće iskustvo. Hladnoća je ugodno škljocala za mojim nogama, sunce je pozdravljalo kamenom pokrivene ulice grada… Osjetila sam juriš goruće mladosti u sebi dok sam išla da se susretnem s Tomom u lijepom malom baru u starom dijelu grada. Da li je to bilo samo do mene ili je to zaista izgledalo kao susret starih prijatelja? Nemam odgovor… no bilo je nemjerljivo nadahnjujuće biti ponovno u njegovom prisustvu. On je pjesnik najviše vrste. Uzima svaki pokret, oblik i riječ – i pretvara ih u stihove. Sat je prošao u letu i pošto smo se Claudia i ja dogovorile s Marcom da ga posjetimo u njegovom ateljeu i razgledamo njegovu privatnu kolekciju Gigerovih djela, krenuli smo ka mjestu susreta – željezničkom kolodvoru. U društvu s najkarizmatičnijim suputnikom ikad, nisam baš sigurna da sam uspjela pravilno izreći čak ni polovicu stvari koje su mi letjeli u umu, jer sve što su moje usne uspjele učiniti su smiješak i besmisleno pričanje. Rijetko sam u društvu nekog ko ima takav utjecaj na mene, pa se nadam da nije uzeo moje riječi kao sve što imam da kažem. Sjajan haos koji je bio moje misli se rasčistio tek danima nakon uživanja u ovom posebnom poznanstvu.
Nakon što smo ponovno ostavile planinu naših stvari na kolodvoru, otputovale smo do mjesta otprilike 10 minuta udaljenog od Zuricha da vidimo Marca. Ondje su se čuda nastavila, jer je izgledalo kao da smo zakoračile u drugo carstvo čim smo ušle u atelje (čak i prije vrata, jer je vanjski hodnik ukrašen reprodukcijom Gigera). Međutim, prostor unutra je krio samo izvorne uratke. Svaki slobodni centimetar zida je bio prekriven Gigerom. Onda skulpture, stol i stolice… bilo je dobra ideja malo predahnuti u velikom dnevnom boravku, jer je gornji sprat bio dom čak većem broju slika, crteža, neki od njih na vidnom mjestu, dok su drugi bili složeni u posebnim kabinetima za čuvanje (u nedostatku boljeg opisa)… oh, i da, ima i zrcalo. Plus magazine koji imaju u sebi članke o Gigerovoj umjetnosti, rana izdanja s „Atomkinder“, ranije i nikad prije viđene slike u indijskoj tinti (koja je toliko privlačna), sve vrste memorabilije… Zaista se pitam kako je živjeti u takvom prostoru. Povrh toga svega, Marco je bio savršen domaćin, te smo imali super razgovor o umjetnosti i njegovom naslijeđu, što mi je također otvorilo oči. Kako bi mi još više pomogao u pisanju rada, dao mi je još jednu gomilu knjiga u trenutku kojeg bih jedino mogla opisati kao “vanzemaljski” – kao da „Alien Diaries“ nije bila dovoljna, također mi je dao brdo izdanja koje nisam imala, zajedno s nekima koje je poprilično nemoguće naći online. Sve kako bi mi pomogao u pisanju doktorskog. Uz to je dodao i nevjerojatne izložbene plakate, pa čak i Giger absinth! Budi mirno, moje srce! Darovi su bili toliko teški da smo morali udvostručiti i utrostručiti vrećice kako bi ih stavili unutra. Riječi ne mogu opisati koliko sam zahvalna na ovim stvarima koje su, unatoč njihovoj materijalističkoj prirodi (tj., ipak su “samo papir”), toliko važne za moj duh, da jedino što mogu učiniti jest izraziti svoju najdublju zahvalnost s velikim “hvala” i posebnom posvetom u svom radu.

Giger_treasure
(Moje blago!)

Marco je također bio toliko drag da nam je ponovno rezervisao vlak za Chur u poslijepodnevnim satima, tako da smo izašle iz ateljea s vrećicom punom darova i laganim korakom, željne pogleda u ono što sljedeća stanica ima pripremljeno za nas (a Marco nas je dopratio i do stanice – how sweet!).
Ako niste to pokupili iz mog prethodnog putovanja – volim putovati vlakom kroz Švicarsku. Bosna i Hercegovina je uglavnom poznata po dvjema stvarima – a druga je stvar priroda. Međutim, gledajući veličanstvene švicarske planine, čak i kroz mrljave prozore vlaka, moram reći da nam je potrebno još mnogo “ukrasa” kako bi ih premašili. Oštro hladan zrak nas je dočekao kad smo izlazile na stanici i uputile se prema hotelu oblika piramide. Kako smo dobile upgrade u premium apartman, zapravo smo noćivale u samom vrhu hotela koji gleda na industrijsku zonu Chura sa sve četiri strane. Ubacile smo stvari unutra, te se brzo uputile u Giger bar na svoj prvi napitak tamo.

Chur_bar_41
Rekla sam to prije, a reći ću to i ponovno: Giger barovi imaju najbolji čaj na svijetu. “Neobičan” dizajn interijera pojačava osjetila, što sve čini jako zanimljivim doživljajem.

Nekoliko dana prije mog putovanja, Les je bio toliko blagonaklon da me je povezao s Gigerovom prvom suprugom i suputnicom tijekom “Alien” godina (i nakon njih), dražesnom Miom Bonzanigo, koja je pristala da se susretne sa mnom za intervju mog prvog službenog dana u Churu. Ono što zaista nisam očekivala je bila brzina kojom sam bila opčinjena njenom predivnom osobnošću – gotovo odmah nakon našeg susreta u lobiju hotela. Kakva osobnost! Mogla bih staviti ruku u vatru da čovjek može sam postati karizmatičniji ako provede jedan minut s ovom ženom koja oduzima dah. Otišle smo ponovno u bar, naručile tople napitke i počele ćaskati o Gigeru. Pružila mi je najfascinantnije i najkorisnije informacije koje nikad ne bih mogla pronaći negdje drugdje – to je upravo bio razlog zašto sam otišla do “kolijevke”, do početka, kako bih mogla napraviti kostur svog rada i imati “pravi” osjećaj u analiziranju značenja u njegovim djelima. Hvala ti, draga Mia!

With_Mia_19

Nakon intervjua, Mia nas je čak provela kroz kratku turu starog grada, pokazujući nam kuću sa znakom pentagrama iznad vrata, te naravno, Gigerovim domom njegovog djetinjstva. Opet uzdah! Onda smo uživale u posjeti njenom domu i upoznavanju njenog muža Charlieja i tu se desio još jedan prekrasan trenutak – u sceni nalik na film, zamolila nas je da ispružimo svoje ruke i zatvorimo oči. Ono što je spustila u njih su Giger privjesci koje su načinili prije mnogo vremena, bazirani na njegovom djelu Baphomet. I Claudia i ja smo toliko bile iznenađene ovim činom da je nismo mogle prestati grliti! Odmah smo stavile privjeske oko vrata i nismo ih otad ni skinule. Ne vjerujem ni da ćemo ih ikad skinuti. Onda smo došle do mjesta gdje je iznad postavljena statua Female Torso , načinile par sjajnih fotki, te polako krenule do autobusnog stajališta za povratak u hotel. Usred prvih pahuljica koje su letjele oko nas, pozdravile smo se s našim divnim domaćinom Miom, koja nas je očarala van svakih granica. Ovo je bio najljepši susret za mene – bogatstvo njenog duha i kvalitet njene priče, zajedno sa sjajnim smislom za humor, su razlozi zašto sam se osjećala kao da sam i sama tamo, u studijima Shepperton , na crvenom tepihu na Oskarima, sjedeći s njom na stepenicama i slušajući je kako čita, dok on crta duboko u noć… Ovaj nevjerojatan uvid je ono što moj rad na disertaciji čini još važnijim, zbog povjerenja i cijenjenja kojima su me obasuli od samog početka ove odiseje.

Chur nas je također očarao, dok smo šetale po starom dijelu grada i divile se arhitekturi, posebice ugodnim uskim ulicama koje su dom spomenicima, fontanama i crkvama.

Marco je imao još jedan “dar” za mene – ovaj put u obliku kontakta Waltera Liethe, vlasnika knjižare u Churu, koji je također bio Gigerov prijatelj, a i sam umjetnik, iako u domeni poezije/glazbe. Ove izvrsne vijesti su došle točno na vrijeme da provedemo sljedeći dan u potrazi za knjižarom i gospodinom Liethom, te je ta potraga bila uspješna. jer ne samo da smo brzo pronašle knjižaru, već smo na kraju provele sate u društvu ovog očaravajućeg glazbenika, filozofa, pjesnika… – što god želite. Ponovno sam dobila sjajne stvari iz intervjua i, kako smo bile u knjižari, te su ljudi stalno ulazili, uključujući se u zanimljive razgovore koje smo na neki način načule, shvatile smo onda s kim imamo užitak razgovarati – ovo je čovjek s čitavim kompendijumom znanja, umjetnik čije poimanje svijeta ulazi duboko ispod površine (i površnog), tako da sam imala osjećaj da smo mogli nastaviti razgovor danima. Tijekom našeg intervjua, još jedan Gigerov prijatelj iz djetinjstva je naišao i to niko drugi do Schimun Murk, poznati poduzetnik i strastveni zaljubljenik u španjolsku uličnu glazbu, koji je s nama podijelio par vlastitih priča o Gigeru (također posjeduje privatnu kolekciju), pa smo opet bile obasipane darovima – ovaj put s CD-ima Walterovog poetskog izražaja i Schimunovog flamenco banda. Nastavili smo ćaskanje u obližnjem cafeu, a onda nas je Schimun odveo u galeriju gdje je bilo izloženo par Gigerovih djela. Obostrana struja misli je prošla kroz naše umove – Claudia i ja moramo ponovno posjetiti Chur i ponovno se susresti s ovim prekrasnim ljudima.

With_Walter_Simon_01
(S Walterom i Schimunom, knjižara “Narrenschiff”, Chur)

U međuvremenu, dražesna vlasnica Giger bara Ivanka (koja potječe iz Hrvatske) naviknula se da “živimo” u baru, kao i da fotografišemo svaki kvadratni centimetar bara, pa nam je rastanak s njom i barom teško pao. Pomisao da ćemo se vratiti čak sljedeće godine donekle je olakšala tužne misli, pa smo napustile Chur nakon četiri dana i obećale si povratak – možda čak da proslavimo odbranu mog doktorskog rada!

With_Mia_03

Nekoliko dana nakon toga, bila je vrijeme da napustim i Beč, no nakon desetak dana kod kuće, mogu iskreno reći da se nisam vratila potpunog duha. Kao da sam pronašla čak i više sebe tamo. Djelić u Gruyèresu, djelić u Zurichu, još jedan u Churu… Misli mi se vraćaju tim živahnim razgovorima, divljenju koje sam osjetila u prisustvu tako snažnih osobnosti, koje možda imaju pogled na Gigera iz različitih perspektiva, no koje imaju jednu sjedinjujuću osobinu – svi dijele duboko divljenje i poštovanje prema njemu i njegovom opusu. Prigoda da budem u društvu s ovom nevjerojatnom grupom ljudi je blago koje je ostavilo neizbrisiv trag na meni, a darovi koje sam primila služe kao dragocjeni podsjetnici na ove trenutke, te na zadatak koji je sad na mom obzoru. Teret nejasne značajnosti je napokon podignut – značenje, sa čijom potragom sam oduvijek bila opterećena, sad je postalo savršenstvo i sklad u jednom – briljantan pogled na one pejsaže koji oduzimaju dah, čiji sam stanovnik postala na najuzbudljiviji mogući način.

Chur_City_23

Moja najiskrenija zahvalnost ide svima koju su stvorili ovu odiseju za mene: od moje mame, do moje drage Claudije, do Lesa, Toma, Hansa, Marca, Mie, Waltera i Schimuna – zauvijek sam vam svima dužnik. Do skorog viđenja, moji dragi prijatelji! Sada ću pisati, moje misli ispunjene do vrha, počinjući drugu odiseju u pisanju.

/Foto: Claudia Lang i Ilhana Škrgić/