A BOSNIAN IN FRANCE x VEGANSKE VINJETE: NACIONALNOST NASUPROT EMPATIJI?

Uz drugu godinu mog bivstvovanja u Francuskoj, koje se čvrsto uspostavlja u komorama mog uma i svakodnevnog života (prošlo je gotovo šest mjeseci od godišnjice dolaska), pomisao o kratkom pregledu ovog nastajućeg identiteta se također čvrsto uspostavila. Prašina se slegla, horizont je maglovit ali obećavajući. Ali, ko sam ja u svemu ovome sada, nakon nekog vremena? Nakon ponosnog, suprotstavljajućeg postojanja koje se smekšalo u vrstu nesigurnosti?

Veći dio toga ima veze sa razočarenjem ili, bolje rečeno, sa shvatanjem da, bez obzira šta Bosanci i Hercegovci rade ili predstavljaju, osnovno etičko načelo „ne nanosi bol“, koje je osnovica veganstva i mog osobnog pogleda na svrhu u svijetu, ne dolazi im prirodno. Ne dolazi nama prirodno. Kao i svaka druga nacija na svijetu, Bosanci i Hercegovci su uglavnom nekrovori i misle da je tlačenje životinja sasvim u redu. To je stav iza kojeg ne mogu stati.

Stoga, šta je tačno naša nacionalnost kada je suočimo sa ugnjetavanjem? Da li je uopće važno? Voljela bih da mogu reći da je moja nacija prosvijetljena i ne ugnjetava nikoga, ali stvarnost je da, kada su životinje u pitanju, nismo drukčiji od bilo koga na planetu (čast izuzecima). Životinje su i dalje uzgajane u jadan i kratak život, iskorištavane, mučene, sakaćene, silovane i ubijane za užitak, bio to ukus, zabava, odjeća… Nažalost, to je istinito za BiH kao i za njene okolne zemlje, kao i za Ameriku, Veliku Britaniju… i Francusku, kad smo već kod toga.

Jedna nepravda ne negira drugu. Također je istina da je Bosna i Hercegovina bila izložena najgorim grozotama u Europi od Drugog svjetskog rata, da su srpske vojne snage, zajedno s hrvatskim vojnim snagama, izvršilo etničko čišćenje i genocid tokom agresije u 1990-tima, i također je istina da država i njeni stanovnici i dalje prolaze kroz sistematsko negiranje tog čišćenja i genocida od strane ultranacionalista koji je žele raskomadati. To je istina koju ću uvijek glasno govoriti.

Međutim, slijepa odbrana svega što činimo i stvaramo nije dio patriotizma. Naprimjer, nikad neću promovisati firmu iz BiH koja proizvodi sir, jer taj „uspjeh“ je sagrađen na ožalošćenim majkam i njihovom mrtvom djecom. Sir dolazi iz mlijeka, a mlijeko dolazi od majki – iskorištavanih majki čije mlijeko kradu ljudi.

U tom svjetlu, patriotizam nikad ne može opravdati nepravdu. Zato su ovdje, pored lokalnih, prisutni i brojni aktivisti za prava životinja koji dolaze iz različitih zemalja, različitih nacionalnosti, različitih religija, koji su svi jasno vidjeli šta se događa iza vrata klaonica i tvornica mlijeka, bez obzira gdje se one nalaze. Bilo da je u pitanju Francuska ili Bosna i Hercegovina, ujedinjeni smo u jednom cilju: oslobađanje svih životinja.

Sumirajući sve, shvatila sam da postoji način da se bude oboje: Bosanka i aktivistica za prava životinja. Na kraju krajeva, bila sam oboje u svojoj domovini, i bit ću oboje ovdje. Pitanja i nesigurnosti oko toga što znači braniti istinu o mojoj zemlji na najbolji mogući način ovdje će se podići i u budućnosti, sigurna sam, ali moje prilagođavanje novoj zemlji mi je dosad pokazalo na koji način želim provesti većinu svog slobodnog vremena, a to je u odbrani najnevinijih bića na ovom planetu – životinja. To je jedan od mojih razloga bivstvovanja, moja svrha.

Reći ću još nešto svojim Bosancima i Hercegovcima, kao i svim ljudima, bilo gdje na svijetu: bez mijenjanja našeg temeljnog pogleda na ne-ljudske životinje, kolektivno se nikad nećemo uspjeti podići iznad činjenja zla drugim, ljudskim životinjama. Kako je Tolstoj ispravno primijetio: „Kako se možemo nadati vladavini mira i prosperiteta na Zemlji ako su naša tijela živi grobovi, u kojem su pokopane ubijene životinje?“ „Dok god postoje klaonice, postojat će i ratišta.“

/vizualne impresije s najnovije akcije aktivista za prava životinja u Lyonu, Francuska, protiv konzumacije i glorifikacije mesa tj. dijelova mrtvih životinja u jednom od najpoznatijih lionskih mesnih restorana, 1. aprila 2023 – fotografije zahvaljujući Nath One Voice/

ZAŠTO JE FRANCUSKA NAJGORA EUROPSKA ZEMLJA ZA PRAVA ŽIVOTINJA

Za životinje, sve zemlje su užasne. Svi „ljudi“ koji nisu vegani odobravaju i plaćaju zlostavljanje životinja u svim njegovim jezivim oblicima. Od mesa i mlijeka (mliječnih proizvoda), jaja, to kože, krzna, mučenja za zabavu, eksperimentisanja na životinjama – sve je to zasnovano na ogromnoj patnji, sakaćenju i ubijanju.

Stoga naziv ne znači da su druge zemlje na europskom kontinentu sigurno utočište za nevine žrtve ljudske mržnje i želje za dominacijom. Daleko od toga. No, većina drugih zemalja poduzima korake ka evoluciji empatije, te ka zabrani najgorih praksi mučenja, koliko god je ta evolucija spora. Njemačka je u prvim redovima po pitanju veganske hrane i podizanja svjesnosti o Holokaustu životinja (a Berlin je upravo izglasan na drugom mjestu na top 10 listi najboljih veganskih gradova HappyCow-a). Velika Britanija čak i više. Francuski komšija Švicarska je čak imala referendum o zabrani intenzivne životinjske industrije! Nažalost, zabrana nije izglasana, ali preko 30% njenih građana su glasali za zabranu i ne sumnjam da će uskoro i doći to nje. Čak je i Bosna i Hercegovina (moja domovina) nedavno posvjedočila svom prvom veganskom festivalu kojeg je u glavnom gradu organizirala VivaBiH, udruženje vegana i veganki na nivou države.

Zašto je onda Francuska najgora? Sigurno je i ovdje bilo napretka?

Kratak odgovor je: ne. Ne, nije ga bilo. Naravno da postoje veganske opcije. Naravno da postoje udruženja koja podižu svjesnost o kalvariji neljudskih životinja. No, kada uzmemo u obzir mjesto Francuske u velikoj šemi Europe, njenom stalnom porivu da postane vođa na ovom kontinentu u svim aspektima života, uključujući evoluciju ljudske misli („Mi smo rodno mjesto moderne demokratije!“), njeni predstavnici i stvarni nivo evolucije su patetični.

Jezgra „francuskog identiteta“ je toliko bazirana na patnji živih, svjesnih bića s kojima dijelimo ovu planetu da se ljudi ovdje ponose okrutnošću i mučenjem koje nanose tim bićima. Uzmite za primjer „foie gras“ (pačja/guščja jetra): dok je ista ilegalna u nekoliko razvijenih zemalja svijeta, pa je čak i kralj Charles nedavno zabranio na britanskom kraljevskom dvoru, nazivajući je “mučenjem u konzervi”, ovdje je ona slavljena i obožavana. Ljudi se rugaju drugim ljudima koji ne uživaju u njoj u pokušaju da ih prikažu kao proste seljake lošeg čula okusa. Podsjećam svoje čitatelje da je ova grozna „delikatesa“ načinjena nasilnim hranjenjem patki i guski nekoliko puta na dan da njihova jetra oboli (hepatična steatoza) te se onda jede čitava ili samljevena. Ptice su zarobljene u kavezima tako malim da se ne mogu kretati. Radnici guraju dugačke metalne cijevi niz njihova grla, što također uzrokuje zatajenje organa, povrede kljuna i grla, upalu pluća. Štoviše, prema Animal Equality, „metalni kavezi mogu prouzrokovati povrede stopala i nogu, a intenzivno zatvaranje je mentalna patnja za ove radoznale i osjetljive životinje.“ Naravno, na kraju ovog nezamislivog mučenja (poput ubistva „proždrljivosti“ iz filma Se7en, ali koje traje sedmicama), jadne ptice su nasilno zaklane. Sve to je foie gras.

Francuzi su zasnovali čitav svoj identitet na okrutnosti i mučenju. Što je praksa okrutnija, to je bolja za „hranu“ koju konzumiraju, i „zabavu“ koju gledaju. Koga briga ako je borba s bikovima izvorna Španiji! Francuzi su veselo oteli praksu ubijanja nevinih životinja za barbarske užitke i načinili je svojom. Empatija se smatra slabom i nearistokratskom, a ako postoji jedna stvar koju Francuzi očajno žele biti, to je aristokratija Europe i svijeta. Biti okrutan je biti sofisticiran. Izmišljanje alata za mučenje je biti inteligentnijim od drugih koji su „ispod“ njih. I nakon doslovno desetljeća čekanja da zakon o zabrani borbe s bikovima stigne pred francuski parlament, jučer je povučen s debate. Predstavnici koji su za mučenje su poslali preko 500 amandmana da zaustave zakon, iako je većina običnih francuskih građana (77%) protiv borbe s bikovima. Ukradeno mučenje maskirano kao osnov tradicije i identiteta je opet odbranjeno. Mračno doba je živo i zdravo ovdje, a inkvizicija životinja je beskrajna.

To, dame i gospodo, je Francuska. Bez iznimke, najgora europska zemlja za životinjska prava, jer želi nasilno preslikati ideju plemstva i kulture na dominaciju gonjenu mržnjom, na bol i na nezamislivu patnju. Zemlja prezrivih činova, užasnih parlamentarnih igara, identiteta zamrljanog krvlju nevinih. Sramotna zemlja, sramotan identitet. Nema tu kulture.

Sramote me je i bijesna sam što sam ovdje. Ali, prema riječima Banksyja: „Od ovog trenutka, očaj prestaje, a taktike počinju.“ Svojim aktivizmom, i uz druge aktiviste, učinit ću sve u svojoj moći da uvedem ovu zemlju u istinsku Renesansu, zasnovanu na empatiji i oslobođenju svh žrtava, bez obzira na vrstu. Kako je to Aymeric Caron, predstavnik koji je predložio zakon o zabrani borbe s bikovima, jučer rekao: „Ovo što se upravo desilo danas nije kraj… već je samo početak.“

/Slike zahvaljujući: Animal Equality; Lisa Markkula / Peta Francuska/

VEGANSKE VINJETE: PORIJEKLO ZLA

Danas je moja 12. godišnjica kao vegana, pa je vrijeme za jednu literarnu poslasticu za vas. Čitav niz misli i dalje se priprema u mom umu nakon više od desetljeća na stazi činjenja najmanje štete, no ovo je ideja u koju sam uronila tek prije nekoliko mjeseci, nakon nekoliko prosvjetljujućih objava o našem odnosu prema neljudskim životinjama.

Ranije sam uglavnom bila mišljenja da ljudi ubijaju životinje iz dva jednostavna razloga: užitak i profit. Drugim riječima, većina ljudi (plaća da) ubija životinje jer vole meso, a ne obratno (tj. da vole meso jer ubijaju životinje za njega). Iako je to sigurno istina za neke pripadnike čovječanstva, to ipak ne objašnjava raspon i nivo nasilja i izopačenosti koje nanosimo bićima s kojima dijelimo ovu Zemlju.

U objavi naslova „Zašto je ugnjetavanje životinje oblik mržnje?“ („Why Animal Oppression is a Form of Hatred“), George Martin / Carnism Debunked piše: „Iako je profit zaista jedan od glavnih faktora u ugnjetavanju neljudskih životinja, ne možemo zanemariti postojanje duboko ukorijenjene ali naizgled podsvjesne mržnje za neljudske životinje koja omogućava to ugnjetavanje – to se vidi u reakciji ljudi kada vegani spomenu ugnjetavanje neke ljudske grupe u istoj rečenici kao i Holokaust životinja (‘uspoređuješ li ti to Židove sa svinjama?!’ / uspoređuješ li ti to iskustvo crnih ljudi sa iskustvom proklete krave?!’). Gledati na spomen sebe u istom dahu kao i grupe koja je najmarginaliziranija na svijetu kao neku vrstu ‘uvrede’ apsolutno je oblik mržnje, mada osoba koja se smatra uvrijeđenom to možda ne prepoznaje.“ Martin također ukazuje na činjenicu da jedino manjina zapravo profitira of porobljavanja i eksploatacije životinja (tj. ugnjetavači, poput radnika u klaonici, uopće ne profitiraju), te da, kada želimo uvrijediti nekoga, gotovo uvijek pribjegavamo životinjskim terminima poput „odvratna svinja“, „prljavi štakori“, „glupa krava“ i sl. Mržnja, on zaključuje, zapravo je veća pokretačka sila za ugnjetavanje životinja od profita.

Ljudi mrze životinje. Razlozi zašto mrzimo životinje su mnogostruki, no svode se na jedno. Vidite, mi volimo satkati priču o našoj evoluciji koja nas prikladno stavlja na najviše mjesto na ljestvici, kao da smo stvoreni sa svrhom i podareni najboljim vještinama da uspijemo i gospodarimo ovom planetom. Neka vrsta božanstvenog porijekla, reći ćemo? Mislimo da smo jedini koji smo stvorili jezike – naši hramovi su babilonskog iskona. Osvajamo i pravimo stvari koje svijetle i prave buku. Slavimo naše vlastito lažno savršenstvo, uništavajući divljinu oko nas jednim cementnim blokom svake sekunde, gradeći tvrđave od betona i smijući se kada je ptica uhvaćena u labirintu stakla i metala. Pa ipak, bez zagrljaja čelika, tkanine i tehnologije, mi smo ovdje najkrhkija stvorenja. Naši potomci se ne mogu braniti dok ne napune nekoliko godina najmanje. Nemaju krzna, slaba su stvorenjca, podložna prehladi i groznici, ranama i bolestima. Čak i kao odrasli, nismo ništa drukčiji. Bespomoćni smo u našem istinskom, prirodnom okruženju. Slabi smo.

Ne samo da smo slabi, nego nam je dano mnogo manje nego drugim stvorenjima s kojima dijelimo planetu. Kako piše Stuart Wilde: „Težimo ka gledanju na životinje kao niže od nas, no svi znanstvenici na svijetu ne mogu dizajnirati i upravljati krilom bumbara. Ne možemo skakati niti trčati jako brzo i ne možemo nositi velike težine poput mrava. Ne vidimo u mraku i ne možemo letjeti osim ako smo nagurani u bučnu cijev poput sardina, što se ne računa. U usporedbi sa životinjama, ljudi su gotovo gluhi […] Konačni smo i odvojeni, i neurotični, dok je svijest životinja mirna i vječna.“

Zato vidimo životinje i sve što one jesu i što mogu učiniti sa skladom i lakoćom, u harnomičnom postojanju sa prirodom… i praiskonski bijes se probudi u nama. Zašto su oni darovani takvim vještinama, takvim darovima, a ne mi? Zašto nam je tako hladno ukoliko ne zapalimo vatru? Zašto ne možemo čitati znakove prirode i naći vodu? Zašto smo slijepi u tami? Gdje je naš instinkt? Zar ne bismo trebali mi biti oni koji su krajnji cilj sve ove evolucije? Utjelovljenje Božjeg konačnog i potpunog dizajna? Pitanja dolaze, ali nikakvi odgovori se ne pojavljuju.

I tako se pjenimo, razbješnjeni slabošću. Zavist prema drugim stvorenjima nas proždire. Zašto su tako lijepa i potpuna a mi smo samo rasuti dijelovi hladnoće i žeđi i boli u stomaku? Zašto ona imaju sve, a ne mi? Sram postaje nagon za nadmoći. „Mi smo ti koji trebamo biti vladari Zemlje, ne oni. Mi smo sljedeći korak u evoluciji, ne samo opasno skretanje. Neko drugi je loše dizajniran, ne mi.“

I pričali smo sebi ovu bajku dok god nije postala osnov superiornosti koju očajno želimo. Ako postoji jedna stvar koju znamo učiniti, to je vjerovanje u laži koje govorimo dovoljno puta da ih urežemo u svoje umove i sisteme vjerovanja. Smijemo se životinjama kada pokušaju pobjeći iz pakla koji smo stvorili za njih. Odbijamo njihov jezik i vriske zato što smo mi oni koji ih ne razumiju, niti ih želimo razumjeti. Uništavamo njihove domove i zovemo ih štetočinama, ali naše razmnožavanje na ovoj planeti i njegovo konstantno uništavanje od strane nas je ponašanje štetočina, kako je to jezgrovito rekao jedan filmski lik ne tako davno. Ako su posebno estetski privlačne, krademo njihovo perje i kožu, ostavljajući hrpu kostiju iza nas. Ako su blage naravi, iskorištavamo ih za njihovo tijelo, krijući nasilje iza sivih vrata klaonice jer bi moglo izgledati previše potresno. Moglo bi nas probuditi iz mreže laži. Nalazimo hiljadu načina da ih mučimo i sjeckamo u komade jer, bez obzira šta da uradimo, ne možemo ukrasti njihove darove. I to je iznova dokaz naše inferiornosti. Slabi smo i podsvjesna svijest o tome je osnov naše mržnje. Mrzimo životinje jer u samom njihovom postojanju, vidimo koliko smo krajnje nesavršeni.

Neki bi rekli da to pokazuje koliko mržnje gajimo za vlastiti dizajn, ali to nije potpuno istinito. Naša mržnja prema životinjama nije okrenuta ka nutrini. Ako gledao sa duhovne ili čak blago religiozne strane, gotovo univerzalna mržnja prema životinjama diljem kultura, rasa, i drugih ljudskih karakteristika je zasnovana na činjenici da su oni ti nad kojima mi možemo dominirati, bez iznimke. Nemamo pravo na to, ali svejedno to činimo. Inferiorni smo naspram Boga. Nebeska bića imaju vještine koje mi nemamo. Nebeska tijela također. Vrijeme – ni njega ne možemo kontrolisati. Jedni druge? Druge rase, spolove, religije, seksualne orijentacije, izbor odjeće? takvi pokušaji su stalni i neprekidni, ali postoji uzlet misli koje evoluiraju i prikazuju naše pokušaje u lošem svjetlu. Stoga, šta je preostalo? Ko je preostao da nad njega vršimo nasilje? Ne možemo biti posljednji na listi, nadvladani od svih i svega drugog, jel’ da? Moramo podčiniti barem nekoga, pokazati da nismo najslabiji od sveg postojanja.

Druge vrste. Jedina grupa individua koje percipiramo da su zasigurno „ispod“ nas svih. I tu, u tom lažnom krugu nadmoći, mi nalazimo svoje mjesto. Pribjegavamo zlu prema drugim životinjama, gonjeni ludimo da se osjećamo važni, da se osjećamo u kontroli. Odvajamo majke od njihovih mladunčadi i smijemo se dok ih tučemo do smrti, samo da popijemo mlijeko njihove majke. Kopamo im oču, bušimo rupe u njima dok su još živi, fotografišemo se s njihovim leševima. Podižemo statue jedni drugima kako bismo dokazali negdje nekome koliko smo važni. Hrvamo se sa životinjama koje vidimo snažnima i pribijamo ih uz tlo, gurajući nož u njihova grla. Očajno želimo da pokažemo koliko smo snažni i važni, ali, duboko unutra, znamo da nijedna od naših „pobjeda“ nad drugima ne znači ništa. Ovdje ću utkati još jednu misao Wildea: „Možemo napravizi bombu i isklesati statuu ali to je statua našoj važnosti, ego trip, ništa od toga nema nikakvu pravu svrhu.“

Životinje ne samo da imaju svijest – one imaju dušu. Vrlo blistavu, kako je to Wilde rekao. I bez obzira kakvo zlo im činimo, ne možemo je nikad ukrasti, jer ona je u jezgri njihovih srca i umova. Slijepi podlegli mržnji, nastavljamo izvršavati Holokaust životinja, koji nas udaljava sve više i više od pronalaženja vlastite svijesti, vlastite duše. Sve radi moći. Sve radi mržnje.

Ovog Svjetskog dana veganstva, pozivam vas da posegnete za onom idejom koja će istinski osloboditi i vaše robove i vas: načelo činjenja dobra. Načelo poštivanja osnovnih prava svih bića. Načelo odbijanja antropocentričnog zla koje činimo svaki dan.

Umjesto zla, izaberite veganstvo.

/prva slika: javna domena
slike ispod: prijatelji-zivotinja.hr/