Archive for the ‘Pisanje’ Category

24
Sep

Jučer…

   Posted by: CursedPoet Tags: , , , , ,

Dvadeset i treća godišnjica U2 koncerta u Sarajevu 1997. Slijedi tekst koji sam napisala prije osam godina za Venia-Mag u svrhu obilježavanja ovog velikog trenutka:

U2 U BIH – „VIVA SARAJEVO“– 15 GODINA KASNIJE

Da li je stvarno prošlo 15 godina od tog monumentalnog događaja, ni manje ni više nego koncerta, kojeg je U2 izveo za nas na stadionu Koševo u Sarajevu, doslovno u minutama nakon što je rat završio? Zaista jest. Punih petnaest godina. Prođu me trnci kad god se sjetim te noći. To nije čak ni razlog koji me je odvraćao od čestog pisanja o ovom, već je to intenzitet osjećaja koji preplavljuju i prijete rušenjem zidova koje smo svi podigli da prođemo kroz rat, godinama kasnije – no dugujem svojoj zemlji da pišem o ovoj nevjerojatnoj noći iznova i iznova, i dugujem to U2 i svim njihovim fanovima da im pokažem koliko je to značilo – ovaj jedan, jedinstven izražaj humanosti, glazbe. Stoga, pišem, i ne zamjerite me ako se izgubim u mislima, progonjena laganom melodijom „Miss Sarajevo“.
Tad sam imala 14 godina, svježe iz osnovne škole i par sedmica u gimnaziji, nesvjesna toga kako bi trebala da izgleda srednja škola i cijeli život, jer ništa nije izgledalo normalno tad. Zemlja uništena ratom, djetinjstvo uništeno ratom, ljudi koji su prije hodali, a sad na štakama, drugi mrtvi, pločnici iscjepkani granatama, prazni domovi koji izgledaju kao švicarski sir sa svim rupama na njima, sve kao u noćnoj mori – gdje smo polako isplivavali iz jedne koja je trajala četiri godine. Jedan od rijetkih lijepih trenutaka koje čuvam iz tog vremena je sjećanje na jesenje jutro na gradskom trgu, ukrašeno jednostavnim posterom koji je najavljivao koncert U2 u Sarajevu, 23. rujna 1997. Ova slika je toliko živopisna u mom umu – jednostavna žuta slova na crnoj podlozi, nalijepljena na komadu kartona. Najavljujući ono što će postati jedno od najznačajnijih glazbenih iskustava u povijesti Bosne i Hercegovine, U2-a, svijeta.
Jesam li također spomenula da je U2 bio tad moj omiljeni bend? To je bila ljubav koja je poticala još daleko prije (1889.), no to je druga priča. Zasad, bit će dovoljno reći da sam bila među prvima koji su kupili kartu u našeoj pošti (gdje drugo? ništa više nije radilo) i nisam mogla dočekat taj dan. Sjećam se putovanja autobusom punim mojih školskih kolega, profesora, svi uzbuđeni i veseli, pričajući šapatom kada smo prelazili preko strašnog dijela teritorije kojeg su i dalje okupirali srpski četnici, čitav autobus u mraku, jer smo tako bili manje vidljivi mogućim snajperistima. Nitko nije ni razmišljao o ovoj opasnosti, zaista, jer su svi jedva čekali da dođu u Sarajevo. Sjećam se kako smo stigli blizu Vijećnice – prije je to bilo mjesto gdje su milijuni knjiga našli svoj dom, sada izgorjela ljuštura ranije sebe, stajući tužno nad rijekom Miljackom. Sjećam se kako smo hodali do stadiona Koševo, tisuće još svježih grobova tiho nas slijedeći na lijevoj strani, jer ljudi nisu više imali mjesta da pokopaju svoje voljene.
Kada smo stigli do stadiona, odvojila sam se od ostatka svoje grupe, jer sam bila jedina sa kartom za teren, dok su drugi imali tribine – no to me nije zabirnjavalo, jer je jedino mjesto za mene bio ispred PopMart stagea. Imala sam 14 godina, to je bio moj prvi koncert ikad, i to mog omiljenog benda, bila sam slobodna i osjetila onaj užitak koncerta uživo kojeg su moji vršnjaci diljem svijeta uzimali zdravo za gotovo – otišla bih do mjeseca da je trebalo! Čak sam kupila svoju prvo bendovsku majicu upravo tad – lijepu, iako 5 veličina preveliku PopMart klasičnu majicu – merchandise predmet kojeg i danas imam sa sobom. Čak se mutno sjećam i nekih od „koncertnih kolega“ koje sam upoznala tu noć, običnih mladih ljudi koji su bili oko mene – posebice jednog simpatičnog momka koji mi je dao da kopiram njegov pečat kako bih ušla u „fanpit“ (imajte u vidu da isprva uopće nisam znala zašto ograđuju poseban dio ispred stagea – čitav koncept toga mi je bio nov, ali sam definitivno bila tamo).
I onda – show. Petnaest godina je prošlo od te noći, a i dalje se mogu sjetiti kako je stage izgledao – što ne govori mnogo o mom pamćenju, pošto je isti bio doista nezaboravan, od limuna do čačkalice i ogromnog LCD displaya. No više od toga, sjećam se oosjećaja tog koncerta. Tko god je rekao da glazba ne može promijeniti svijet nije bio tad u Sarajevu, kada je sve konačno izgledalo dobro, kada smo se konačno radovali glasnom zvuku gitare, umjesto bombe, kada smo vidjeli jednog od najvećih bendova na svijetu kako posvećuje noć samo nama. Fanovi – svih 45,000 nas – dobili smo više od samih sjajnih pjesama odsviranih uživo, dobili smo noć u kojoj je uživao i svaki drugi fan u Italiji, Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili drugdje, no i opet više od toga – čovječe, dobilo smo konačno osjećaj da SMO OK. Mira. Sigurnosti. Veselja. Uzbuđenja. Povrh toga, U2 je začinio show s toliko izvedbi vrijednih pamćenja i gostima (poput Briana Ena na „Miss Sarajevo“), da je to sve bilo veliki svežanj živopisnih trenutaka, koje je bilo gotovo nemoguće udahnuti sve u jednoj noći. Jeste li znali da je Bono prvi put skovao slogan za turneju 360° tour upravo tamo, kada je viknuo: „Viva Sarajevo“! Fuck the past, kiss the future!“? Pjevali smo uz Bona kada je izgubio svoj glas i nije više mogao pjevati, naglas smo pozdravljali nove pjesme, iako ih nismo znali toliko dobro, smijali smo se, skakali smo, pjevali smo. Od „MoFo“ do „One“. A kada je Bono došao točno ispred mene da otpjeva „Hold Me, Thrill Me, Kiss Me, Kill Me“ (pogodili ste – moja omiljena pjesma tad), nisam mogla poželjeti ništa više. Bila sam sretna van svih riječi i zauvijek inficirana virusom „odlaska na koncerte“.
Kada je koncert završio, da li su ti osjećaji također prestali za nas? Jesmo li poljubili budućnost, samo ne dovoljno snažno? U iskušenju sam da kažem da. Petnaest godina kasnije, i dalje smo u rascijepljenoj zemlji, samo ovaj put politički – a svijet i dalje boli briga za nas. Siromaštva na svakom koraku, rupe su i dalje na licima uništenih domova, ljudi su bili u EU-zatvoru prije manje od dvije godine, kada im nije bilo dopušteno da putuju igdje bez vize u njihovim plavim putovnicama. Nitko drugi nije posjetio Bosnu nakon rata, osim nekoliko DJ-a i ispranih rockera. Glazba (ona dobra) je rijetka, a onaj osjećaj sreće koju bi trebala izazvati je još rijeđi. Čak i mediji i dalje kopaju po negativnim stvarima, pretpostavljam zato što ih ima previše. Jednog 23. rujna, nekoliko godina nakon koncerta (nakon 2? 5? ne sjećam se tačno), gledama sam dnevnik, u potpunosti očekujući da vidim reportažu o sjećanju na koncert, umjesto toga postajući totalno razočarana – zaboravili su na ovaj događaj! Ili, još vjerojatnije, bili su nesvjesni važnosti ovog koncerta! Što god da je bio razlog, bio je to također jedan od razloga zašto sam naposljetku studirala novinarstvo u želji da stvroim nešto značajno, svjesna svog okruženja, no svjesnija utjecaja umjetnosti na svijet.
Međutim, kad god sam u iskušenju da krenem niz taj nihilistički put, podsjetim se svega dobrog što se desilo nakon 1997. Ova noć nije bila samo svijetla točka za BiH – bila je to svijetla tačka i za U2. Larry Mullen, Jr. je rekao: “Nema sumnje da je to iskustvo koje nikad neću zaboraviti do kraja svog života. I ako bih trebao provesti 20 godina u bendu samo da odsviram taj koncert, […] islim da bi vrijedilo.“ Bono i ostatak ekipe su također bili dirnuti ovom noću, često je spominjući u svojim intervjuima. U2, posebice Bono, posjećivao je Bosnu nakon koncerta, i da duhovna veza između nas postoji i danas, između nas također prisutnih na dvije nezaboravne noći u Zagrebu 2009. godine, držeći natpise na kojima je pisalo „Sarajevo“ i „BiH“ (više o ovome u mom izvještaju s ove dvije noći). Čak su se i neki mediji sjetili i dostojno obilježili petnaestogodišnjicu ovog događaja, poput Radio Sarajeva i brojnih net portala. Sarajevo Film Festival je jedna od svijetlih tačaka koje izlaze iz ove zemlje ka svijetu, nismo više na crnoj listi, slobodni da putujemo po europskim zemljama, turizam i sve ostalo se polako popravlja. Sve to i više samo uz pomoć ljudi poput Billa Cartera (humanitarnog radnika koji je pokazao ovdašnju patnju U2 1993. godine), sami U2 i svi oni spremni nam pomoći da se vratimo na cestu kojom svi ostali putuju. Neka se zna – nijedan političar danas nije učinio više za Bosance, čak i nakon četiri godine „službe“ (bolje reći, loše službe) od U2, koji su učinili više u samoj jednoj noći – i to u, zapravo, samo nekoliko sati. really. Ovo je konačna istina, i ona koju treba govoriti i u budućnosti. Četiri jednostavna čovjeka koji su donijeli mir sa jednim glasom, dvije gitare i bubnjem.
Sada, petnaest godina kasnije, svi mi i dalje nosimo svoje ratne ožiljke, netko izvana, netko unutra, no… „only love can heal such a scar…“ Ljubav i glazba. Hvala vam još jednom, Bono, Larry, Adam i Edge, za ovu nezaboravnu noć. Rekli ste da je to bio naš dar vama, no bilo je također i obratno. Nikad nećemo zaboraviti naš U2 PoPMart dae 23. rujna 1997.
Svim čitateljima, molim vas, nađite slobodan trenutak, pogledajte ove video snimke i sjetite se Sarajeva, sjetite se Foče, sjetite se Srebrenice, sjetite se Bosne – sjetite se Vukovara, Zagreba, Dubrovnika, sjetite se Hrvatske – nikad ne zaboravite, ali poljubite budućnost.
Ilhana Škrgić
(video zapisi i članak su objavljeni na www.Venia-Mag.net)

Dragi čitatelji,
napokon novi travelog! Iz Švicarske ništa manje! Čitajte i uživajte u fotkama točno ovdje (s napomenom da će prijevod na bosanskom jeziku uslijediti jako brzo).
Giger_bar_05

025
/Impresije s promocije “Memento Amores”/
A Night Of Poetry“, što je bio službeni naziv promocije, bio je ujedno i očaravajući način imenovanja posebne premijere moje druge po redu zbirke poezije “Memento Amores“, te su svi koju su prisustvovali, nadam se, zadovoljili svoje poetske apetite. Promocija je održana 30.10.2014. (Devil’s Night, naravno) u 19h, u ugodnoj atmosferi Američkog kutka u Bihaću, Bosna i Hercegovina (u zgradi Kantonalne i univerzitetske biblioteke). Posjetitelji: moji studenti, kolege, ljubitelji poezije iz Bihaća, prijatelji i obitelj.
ac 3
Za ovu knjigu sam osmislila istinsko putovanje u prošlost – zato je tu bio gramofon kojeg možete vidjeti na nekim od fotografija ispod – otvorili smo noć s 80-tima (Sisters of Mercy i The Cult), a sama promocija je popraćena dijapazonom melankoličnih vizuala na ekranu i prekrasno čudnovatim melodijama soundtracka iz “Bram Stoker’s Dracula“, koji je ujedno moj najdržai filmski soundtrack. Ceremonija zatvaranja je pripala Kralju (malo “Jailhouse Rocka” i “Love Me Tender” za sve ljubitelje Elvisa Presleyja)!
A sada – ka samoj noći. Imala sam veliku čast i užitak društva sve tri recenzentice na premijeri – moj najdraži buddy Nizama Muhamedagić i Aurelija Karajić su obje razgovarale o svojim jedinstvenim vizijama knjige, dok je Fikreta Muslić dala svoje strastvene impresije na bosanskom jeziku. Moji dragi studenti Arnela Raković, Senita Jusić i Alija Mujanović čitali su odabrane pjesme svojim prekrasnim glasovima (“Primavera“, “Silence Of A Lover“, “Remembrance Of A Kiss“…), te ne mogu opisati koliko sam bila ponosna slušajući ih i primjećujući koliko i njima znači ova noć. 058Noć poezije je bila obogaćena glasom sirene Nermina Imerovska, koja nas je provela kroz putovanje prošlih ljubavi i čijih riječi ćemo se sjećati godinama… Na kraju je bio moj rec da kažem nekoliko riječi svojoj publici, pa se nadam da nikog nisam zaboravila u svojoj zahvali – ako jesam, oprostite mi. Nadrealni osjećaj čitave noći je bio istovremeno očaravajući i totalno van ovog svijeta, te jedino još želim da su moji stihovi nekako stigli na kapiju raja gdje je sad H.R. Giger , poput malih darova nošenih jesenjim vjetrom.
100
ac 17
ac 9
097
ac 1
Govoreći o darovima – ugodno su me iznenadili moja obitelj, prijatelji i kolege s mnoštvom buketa (sve u mojim bojama) i darovima! Mislim da se nikad ne mogu dovoljno zahvaliti na svemu što su mi dali, ali evo pokušaja: želim se zahvaliti svojoj mami Hajriji i svom dajdži Hajrudinu (također plodnom piscu) na potpori u svim mojim akademskim i umjetničkim poduhvatima, gospodinu Leslieju Baranyju, Gigerovom agentu, gospodinu Tomu Gabrielu Fischeru i gospodinu Matthiasu Belzu za navjerojatan dar “Shafta No. 7” na naslovnici, Ljiljani Krupić, profesorici latinskog jezika, za zeleno svjetlo na naslov, mom tati Muhamedu i mojoj sestri Sarah što su bili sa mnom ove večeri, mojim dragim prijateljicama Nizami, Nermini (i Udruženju za promicanje knjige “Liber“, čija je predsjednica), Aureliji, Fikreti, Rialdi, Veldini (koja je također pjesnikinja, kao i Fikreta), mojim dragim kolegicama Jasmini Tevšić, Almi Žerić, Almi Huskić, Dragani Šenda, Mersini Šehić, dekanu Pedagoškog fakulteta Nijazu Skenderu, mojoj dragoj Mireli Midžić na prekrasnom mjestu i punoj potpori, direktoru Kantonalne i univerzitetske biblioteke Ratku Kneževiću,RTVUSK, ac 2i posljednje, ali ne i najmanje važno, želim zahvaliti svojim slavujima Arneli, Aliji i Seniti, kao i svim svojim studentima (prošlim i sadašnjim), kao i svima tamo koji su došli slušati moju poeziju i, nadam se, otišli podignuti estetskim težnjama zapisanim za Muzu daleko odavde…
Kao što sam spomenula, ispod možete pogledati čitavu galeriju, kao i linkove na članak i reportažu o večeri (za video, povucite dolje na “DNEVNIK 31.10.2014.” – reportaža počinje na 29′). Također će biti emitirana proširena reportaža večeras u 21h u emisiji “Kultura na istom kanalu – pogledajte ako ga imate!
Više informacij o službenom datumu izlaska knjige (regularnog, kao i deluxe izdanja) + Amazon linkovi ubrzo!

PROMOCIJE – SVESTRANA ILHANA ŠKRGIĆ

http://www.rtvusk.ba/vteka/emisije

pozivnica_vecer_ANightofPoetry

15
Sep

Ljubav i Svjetlo

   Posted by: CursedPoet Tags: , , , , , ,

U2labcoat1Život se kreće tajanstvenim putevima. Ono što je započelo kao poznanstvo putem uzajamne ljubavi za jedan od najvećih bandova na svijetu je ubrzo preraslo u suradnju na veoma cool projektu, i nakon nekoliko emailova, sada mogu reći da sam do kraja zadivljena svjetlom koje je moj prijatelj James!
Band u pitanju je U2. Oni koji me osobno znaju također znaju da je to jedan od prvih bandova koje sam počela slušati (daleke 1989.), te da je moj prvi koncert ikad bio onaj koji su U2 održali na turneji PopMart u Sarajevu 1997. godine. Sada na ono što možda ništa znali otprije: nakon mojih pisanja na U2.com, James mi je odgovorio i nakon što me je upoznao sa svojim super projektom “laboratorijskog mantila preko cijelog svijeta”, bila sam zainteresirana da saznam više i da se uključim. Da, to je zaista bio pravi laboratorijski mantil kojeg su U2 fanovi diljem planete potpisali i ukrasili (uz mnoge darove, DVD-e i mnoštvo drugih stvarčica)! Mnogo bijele površine je tu bilo da se pokrije, no dok je došao do mene, već je bio ugodno šaren! U2labcoat2 Stoga, uradim “obavezni” photo session u mantilu nakon što sam ga osobno ukrasila, završim na blog stranici U2 istomišljenika i Jamesovih prijatelja – i onda smo počeli razgovarati sve više i više, često i o osobnim stvarima. James mi se onda povjerio da voli poeziju poput mene, pa mi je čak poslao prekrasnu knjigu poezije iz 1927. godine!U2poems1 Dobro je da je knjiga došla do mene, jer je na pakovanju pisalo da ju je pošta zapravo bila pogrešno poslala u TaiPei (i dalje ne znam kako je TaiPei sličan BiH, ali nema veze). No, to nije sve – prije otprilike dva tjedna, konačno je podijelio vlastitu poeziju sa mnom – i inspiracija nije bio nitko drugi do mene! I dalje sam apsolutno oduševljena i crvenim se zbog ovog nevjerojatnog dara. Zauzvrat, želim da podijelim njegove prekrasne stihove s vama, dragi čitatelji, želeći vas podsjetiti da postoje fantastični ljudi oko nas, kao i prijateljstva koja vrijede zlato. Hvala ti, James, na ovoj pjesmi i prijateljstvu! Uskoro ćemo se zasigurno sresti na nekom U2 koncertu!

Love and Lights

(for Ilhana)

Daylight hours host the mundane and cliché
Quiet humdrum beat of the quest for pay
Lines of masses arranged in single file
Driving with glazed looks , mile after mind-numbing mile
Conforming
Resigning to boring
Comfortable and unbothered they seek to remain
Choosing feeling nothing over feeling any pain
Dreams of youth thus traded
For lukewarm nothing and mediocrity
Capalist façade of consumerism, slowly molding the insane

I met a girl in the darkness, born of star-filled night
Poetry and art flowing through her veins
Emitting the majesty of a raven in flight
Believes not in umbrellas, wants to feel the sensational rain
Wishing upon others “love and lights”
Light only needed where light doesn’t exist
She’s seen the most horrible evils man has to offer
She kept love alive on the precipice of war torn abyss
“dreaming out loud“ becomes her
She sculpts words into masterful form
Not interested in what others see as “normal “
She has darkness, peace, goodwill and love and lights to keep her warm
She has a name others might find ”hard to spell“
But its an honor to be able to see
A wordsmith of inspirational magnitude
Yet as sweet as a person can be
When shall I meet her?
I often wonder up in my mind
This lovely, starlit, intense child of the darkest night
Perhaps one day, perhaps never
The future might not get it right
But she will always be a brilliantly luminous inspiration
This dark girl full of love and full of light

4
Jan

Schacht VII

   Posted by: CursedPoet Tags: , , , , , , ,

hr_giger_schacht_VII

Tko je ona? Da li je ona opsjena? Otkud dolazi? Gdje je ona? Who is she? Is she a mirage? H.R. Giger, njen stvaratelj, odgovara na jedno od ovih pitanja u “Necronomiconu I“, gdje objašnjava podrijetlo njegove serije slika Schacht, koja potječe iz njegovih snova i živahne mašte koja uključuje podrum njegove obiteljske kuće u Churu, koji je u biti bio povezan s podzemnom mrežom tunela (na kraju je zatvorena zbog opasnosti od rušenja).

Otkako sam prvi put vidjela ovo djelo (njegovu reprodukciju), bilo je tu nešto što me je privuklo njemu. Njoj. Onda sam konačnu vidjela Nju, original, na ulazu u prvi kat Gigerovog muzeja u Gruyèresu, Švicarska. Čak i pokraj tolikih Aliena uokolo, tih savršenih bića, Schacht VII mi je govorila. Njena opsjedajuća ljepota nikad nije napustila moj um, moje misli. Stoga sam došla natrag kući i pisala o svojim putovanjima, često uključujući Nju u svom pisanju.

A onda, ideja u mom umu… i zadivljujući kontakt s Gigerovim agentom, gospodinom Lesliejem Baranyjem, koji mi je proteklu godinu učinio zaista veličanstvenom. Sada je Ona također naslovna strana moje druge zbirke poezije koja izlazi na proljeće 2014. Želim još jednom zahvaliti gospodinu Baranyju, kao i mom omiljenom umjetniku, gospodinu H.R. Gigeru, na ovoj nevjerojatnoj časti. Više ne hodam po Zemlji kao drugi smrtnici. Sad sam tamo gdje je Ona. Ja sam Ona.

www.hrgiger.com

21
Sep

Sretan rođendan, Sai King!

   Posted by: CursedPoet Tags: ,

Oni koji vole  “Dark Tower” poput mene će znati otkud određena riječ u naslovu. Drugima mogu jedino preporučiti njegov magnum opus, čisto savršenstvo u obliku osam knjiga i nadasve zanimljivih likova, posebice  Rolanda Deschaina.

Dragi gospodine King, sretan rođendan od tvog Stalnog čitatelja iz Bosne i Hercegovine! Ovo je samo dio mog blaga (drugi dragulji su na posudbi) – uključujući omot za Dark Tower strip kojeg sam prije nekoliko godina osvojila na Lilja’s Library:

Constant_Reader_Library_01

I moje osobno blago – potpisan primjerak “11/22/63” samo za mene!!!

Constant_Reader_Library_02

18
Apr

“The Only Way To Soothe My Soul…”

   Posted by: CursedPoet

za_index_1 Uvijek fascinirana prolaskom vremena, prije pet mjeseci sam obilježila još jednu prekretnicu u životu (nešto više od pet mjeseci, zbog toga i nastaje ovo pisanje) – kao što ste mogli vidjeti iz moje preuređene biografije, od studenog 2012. sam student na doktorskom studiju! Trenutno pohađam doktorski studij Jezikoslovlje na Filozofskom fakultetu Univerziteta J.J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska. Nije mi trebalo mnogo da se vratim ovoj “ugodnoj” ulozi (manje od godine nakon završetka magistarskog), no pripisujem to općenitoj ideji koja vlada mojim mislima i glasi: “Ako ne ideš naprijed, stagniraš.” Dobri stari Oscar Wilde bi to ovako rekao: “Nikad ne možeš biti suviše dobro obučen niti suviše obrazovan.” Dosad sam zaista impresionirana kvalitetom programa a dobila sam i sedam novih kolega, koje srdačno pozdravljam. Prihvaćajući ovaj novi izazov, okrijepila sam se preplavljujućom količinom novog znanja i osjetila sam ponovno buđenje Yeatsove vatre u sebi! Ovo je moj jedini put, jedini način da se umiri duh… Nedavno sam položila dva ispita (opet skupljam petice!), stoga i dalje imam “klikere” (ili na engleskom, still got the mojo – nisam mogla odoljeti ovoj rečenici)! Ovo je također razlog zašto ne objavljujem postove kao što bih htjela (ili, kao što mi je jedna draga osoba nedavno rekla “tvoja zapuštena web stranica”), no tu i tamo ću naći vremena da objavim par novih travelogova (iz Bratislave i Beča), kao i foto galerije s prošlih putovanja (uzgred, fotografija na lijevoj strani je načinjena za moj indeks – pokušala sam projicirati princezu Leiu i Jesse, “pametnu knjižničarku” uslijed bad hair dana). Novi stihovi nisu zaboravljeni, samo nehajno skriveni unutar mojih notesa sve dok ne dođe vrijeme da se objave – kad već govorim o tome, suzila sam izbor naslova za moju novu knjigu na dvije opcije – uzbudljiva vremena slijede! Dotad, budite dobro i uživajte u mom glazbenom odabiru godine dosad (veselim se njihovim ljetnim koncertima!):

Nedavno dobih zanimljiv mail. Dva, zapravo. U prvom tekst, u drugom objašnjenje. Naime, obiteljski prijatelj  Izet Duranović, nakon nedavnog posjeta Kladuši, ponese moju knjigu u bespuća Amerike, koja tamo naiđe na veliko novinarsko i pjesničko ime – Mugdima Karabega. Kako sam Izet za njega kaže – a te su mi se riječi usjekle u pamćenje:  “Za njega kazu ‘da je najbolji  novinar medju pjesnicima i najbolji pjesnik medju novinarima’. On je unuk Šantićeve Emine – njegova majka je Eminina kcerka. Dugo godina je bio urednik Oslobođenja i dopisnik iz Arapskih zemalja, kao i predavač  na fakultetima. Poštena je i fina novinarska, pjesnička i ljudska duša.”

Dijelim zato s vama njegovo viđenje moje knjige, a meni je preostalo da se iskreno zahvalim gospodinu Karabegu, te i dalje budem počašćena do trenutka kad to više ne mogu opisati čak ni ovim svojim malenim vitičastim oruđima kojima pletem tkaninu svoje stvarnosti – riječima, stihovima…

˝THANATONAUT˝ POEZIJA ILHANE ŠKRGIĆ

Prva knjiga poezije ILHANE ŠKRGIĆ je gusta koprena nad zagonetkama života viđenog i doživljenog iz posebnog ugla pjesnikinja.

Ništa u njenim redovima nema od odmah shvatljive i prihvaljive logike življenja i smrti, ljubavi i mržnje, razumijevanja i nerazumijevanja. Čak i te izraze za životne fenomene ona naziva imenima koja nisu odmah prepoznatljivo vezana uz svoje korijene, već se slute i dokučuju sa razdaljine koju čitalac treba da shvati kao teren vlastitih asocijacija vezanih uz tu poetiku. Ali u tom labirintu kontroverzi, suprotnosti koje se istovremeno poništavaju i dopunjuju, postoji jedna ˝crvena nit˝ opredjeljenja i istinitosti doživljaja same pjesnikinje, koju će čitalac shvatati i na ovaj ili na ovaj način, ostajući upitano zamišljen nad porukama tih pjesničkih redova. U tome je vrijednost Ilhaninog pisanja: stavljanja u prvi plan vječne upitanosti svakog čovjeka nad fenomenima tog čudesnog čovjekovog življenja, njegove ustostručene psihilogije koja prihvata i odbija u istom vrijeme i istine neistine, tragajući za nepostojećom ´vječnom istinom´. Time je ostavljeno onima koji zaranjaju u te redove da donose svoje impresije i zaključke i čini mi se da poetskom filozofijom pjesnikinje zaokružuje ličnu psihologiju življenja izmedju vječnog sudaranja šekspirovske dileme ˝˝biti ili ne biti˝˝ ispod koprene različitih emocija.

Recimo pjesma potvrdjivanja ljubavi:

˝I ja ću disati, dišem, disah
Samo za tebe
Svijet je tvoj oltar
A sve obasjano suncem i pokriveno tamom žrtva je tebi

U ovim redovima pjesme ˝ja sam knjiga tebe tad˝nema pjesničke dileme za šta se ona opredjeljuje. Za ljubav, samo ljubav, koju ona diše, „dišem, disah˝ tad.

Odmah iza ove pjesma ˝KOPRENA ILUZIJE˝koja kao da pobija istinitost pozitivne emocije i uvjerenja u prethodnoj. Jer kaže:

˝Koprena iluzije mi otima zrak
A šta si mi ti nego dobrodošao gost
Dok vjetrovi tjeraju vrijeme svojim bičevima
Negdje daleko
Izvan ove odaje
I samo tihim zavaravanjem najavljuju
Ponovnu posjetu
Uvijek odlaziš brže nego oni
Nestalan i neopipljiv poput tih jahača
Vječnosti,
Zar me voli iluzija..?˝

Ovo je kontrapunkt izreci prethodne pjesme gdje se kaže:

˝Svijet je tvoj oltar
A sve obasjano suncem i pokriveno tamom žrtva je tebi.˝

U toj zagonetki ono jeste a istovremeno i nije – dvojnost, koja kleše uobličavanje i puni sadržajem ljudsku psihu i emocije, teku stihovi Ilhanini. Čitalac se na svakom slovu spotiče o takve dileme i tajne pokrivene gustim koprenama pjesničke imaginacije. Te enigme otkriće čitaoci višeg obrazovanja i razvijene inteligencije analitičara i zaranjanja dublje u duhovnost čovjeka i ljudi u cjelinu. Pa smatram da ova poezija nije ˝za običnog i prosječnog čitaoca˝, jer traži intelektualni napor i spremnost da se odgoneta i time otkriva njena istinska vrijednost. U svakom slučaju, prva knjiga Ilhane Škrgić pokazuje da ona treba da nastavi sa svojim stvaralaštvom, uz malo duže zadržavanje na svakom stihu, koji bi morao ipak biti malo vise shvatljiv i manje zakučast, što toj poetici neće oduzeti vrijednost.

Mugdim Karabeg

Prije petnaest godina, stajala sam unutar stadiona  Koševo u Sarajevu, pjevajući naglas, zajedno sa ostatkom publike – na koncertu koji će postati jedna od svijetlih tačaka ne samo u mom životu, već i moje zemlje i  U2. Vidite, ova četvorica Iraca su došla i žestoko odsvirala sve svoje instrumente (i sebe, Bono je izgubio svoj glas tokom koncerta) za svoje  bosanske fanove. I ja sam bila tamo! Danas, mi u Bosni se sjećamo tog događaja, uključujući mnoge portale i medije diljem zemlje, što me čini zadovoljnom. Doprinijela sam svojim člankom na portalu Venia-Mag, kojeg možete pročitati ovdje, i nakon što ga, nadam se, pročitate, možete mi se pridružiti u gledanju cijelog nastupa ispod – i ne zaboravite Bonov djelić mudrosti – zaj***** prošlost, poljubite budućnost! ^^

Watch U2 Live From Sarajevo Popmart Tour 23.09.1997 in Music | View More Free Videos Online at Veoh.com