ZAŠTO JE FRANCUSKA NAJGORA EUROPSKA ZEMLJA ZA PRAVA ŽIVOTINJA

Za životinje, sve zemlje su užasne. Svi „ljudi“ koji nisu vegani odobravaju i plaćaju zlostavljanje životinja u svim njegovim jezivim oblicima. Od mesa i mlijeka (mliječnih proizvoda), jaja, to kože, krzna, mučenja za zabavu, eksperimentisanja na životinjama – sve je to zasnovano na ogromnoj patnji, sakaćenju i ubijanju.

Stoga naziv ne znači da su druge zemlje na europskom kontinentu sigurno utočište za nevine žrtve ljudske mržnje i želje za dominacijom. Daleko od toga. No, većina drugih zemalja poduzima korake ka evoluciji empatije, te ka zabrani najgorih praksi mučenja, koliko god je ta evolucija spora. Njemačka je u prvim redovima po pitanju veganske hrane i podizanja svjesnosti o Holokaustu životinja (a Berlin je upravo izglasan na drugom mjestu na top 10 listi najboljih veganskih gradova HappyCow-a). Velika Britanija čak i više. Francuski komšija Švicarska je čak imala referendum o zabrani intenzivne životinjske industrije! Nažalost, zabrana nije izglasana, ali preko 30% njenih građana su glasali za zabranu i ne sumnjam da će uskoro i doći to nje. Čak je i Bosna i Hercegovina (moja domovina) nedavno posvjedočila svom prvom veganskom festivalu kojeg je u glavnom gradu organizirala VivaBiH, udruženje vegana i veganki na nivou države.

Zašto je onda Francuska najgora? Sigurno je i ovdje bilo napretka?

Kratak odgovor je: ne. Ne, nije ga bilo. Naravno da postoje veganske opcije. Naravno da postoje udruženja koja podižu svjesnost o kalvariji neljudskih životinja. No, kada uzmemo u obzir mjesto Francuske u velikoj šemi Europe, njenom stalnom porivu da postane vođa na ovom kontinentu u svim aspektima života, uključujući evoluciju ljudske misli („Mi smo rodno mjesto moderne demokratije!“), njeni predstavnici i stvarni nivo evolucije su patetični.

Jezgra „francuskog identiteta“ je toliko bazirana na patnji živih, svjesnih bića s kojima dijelimo ovu planetu da se ljudi ovdje ponose okrutnošću i mučenjem koje nanose tim bićima. Uzmite za primjer „foie gras“ (pačja/guščja jetra): dok je ista ilegalna u nekoliko razvijenih zemalja svijeta, pa je čak i kralj Charles nedavno zabranio na britanskom kraljevskom dvoru, nazivajući je “mučenjem u konzervi”, ovdje je ona slavljena i obožavana. Ljudi se rugaju drugim ljudima koji ne uživaju u njoj u pokušaju da ih prikažu kao proste seljake lošeg čula okusa. Podsjećam svoje čitatelje da je ova grozna „delikatesa“ načinjena nasilnim hranjenjem patki i guski nekoliko puta na dan da njihova jetra oboli (hepatična steatoza) te se onda jede čitava ili samljevena. Ptice su zarobljene u kavezima tako malim da se ne mogu kretati. Radnici guraju dugačke metalne cijevi niz njihova grla, što također uzrokuje zatajenje organa, povrede kljuna i grla, upalu pluća. Štoviše, prema Animal Equality, „metalni kavezi mogu prouzrokovati povrede stopala i nogu, a intenzivno zatvaranje je mentalna patnja za ove radoznale i osjetljive životinje.“ Naravno, na kraju ovog nezamislivog mučenja (poput ubistva „proždrljivosti“ iz filma Se7en, ali koje traje sedmicama), jadne ptice su nasilno zaklane. Sve to je foie gras.

Francuzi su zasnovali čitav svoj identitet na okrutnosti i mučenju. Što je praksa okrutnija, to je bolja za „hranu“ koju konzumiraju, i „zabavu“ koju gledaju. Koga briga ako je borba s bikovima izvorna Španiji! Francuzi su veselo oteli praksu ubijanja nevinih životinja za barbarske užitke i načinili je svojom. Empatija se smatra slabom i nearistokratskom, a ako postoji jedna stvar koju Francuzi očajno žele biti, to je aristokratija Europe i svijeta. Biti okrutan je biti sofisticiran. Izmišljanje alata za mučenje je biti inteligentnijim od drugih koji su „ispod“ njih. I nakon doslovno desetljeća čekanja da zakon o zabrani borbe s bikovima stigne pred francuski parlament, jučer je povučen s debate. Predstavnici koji su za mučenje su poslali preko 500 amandmana da zaustave zakon, iako je većina običnih francuskih građana (77%) protiv borbe s bikovima. Ukradeno mučenje maskirano kao osnov tradicije i identiteta je opet odbranjeno. Mračno doba je živo i zdravo ovdje, a inkvizicija životinja je beskrajna.

To, dame i gospodo, je Francuska. Bez iznimke, najgora europska zemlja za životinjska prava, jer želi nasilno preslikati ideju plemstva i kulture na dominaciju gonjenu mržnjom, na bol i na nezamislivu patnju. Zemlja prezrivih činova, užasnih parlamentarnih igara, identiteta zamrljanog krvlju nevinih. Sramotna zemlja, sramotan identitet. Nema tu kulture.

Sramote me je i bijesna sam što sam ovdje. Ali, prema riječima Banksyja: „Od ovog trenutka, očaj prestaje, a taktike počinju.“ Svojim aktivizmom, i uz druge aktiviste, učinit ću sve u svojoj moći da uvedem ovu zemlju u istinsku Renesansu, zasnovanu na empatiji i oslobođenju svh žrtava, bez obzira na vrstu. Kako je to Aymeric Caron, predstavnik koji je predložio zakon o zabrani borbe s bikovima, jučer rekao: „Ovo što se upravo desilo danas nije kraj… već je samo početak.“

/Slike zahvaljujući: Animal Equality; Lisa Markkula / Peta Francuska/

VEGANSKE VINJETE: PORIJEKLO ZLA

Danas je moja 12. godišnjica kao vegana, pa je vrijeme za jednu literarnu poslasticu za vas. Čitav niz misli i dalje se priprema u mom umu nakon više od desetljeća na stazi činjenja najmanje štete, no ovo je ideja u koju sam uronila tek prije nekoliko mjeseci, nakon nekoliko prosvjetljujućih objava o našem odnosu prema neljudskim životinjama.

Ranije sam uglavnom bila mišljenja da ljudi ubijaju životinje iz dva jednostavna razloga: užitak i profit. Drugim riječima, većina ljudi (plaća da) ubija životinje jer vole meso, a ne obratno (tj. da vole meso jer ubijaju životinje za njega). Iako je to sigurno istina za neke pripadnike čovječanstva, to ipak ne objašnjava raspon i nivo nasilja i izopačenosti koje nanosimo bićima s kojima dijelimo ovu Zemlju.

U objavi naslova „Zašto je ugnjetavanje životinje oblik mržnje?“ („Why Animal Oppression is a Form of Hatred“), George Martin / Carnism Debunked piše: „Iako je profit zaista jedan od glavnih faktora u ugnjetavanju neljudskih životinja, ne možemo zanemariti postojanje duboko ukorijenjene ali naizgled podsvjesne mržnje za neljudske životinje koja omogućava to ugnjetavanje – to se vidi u reakciji ljudi kada vegani spomenu ugnjetavanje neke ljudske grupe u istoj rečenici kao i Holokaust životinja (‘uspoređuješ li ti to Židove sa svinjama?!’ / uspoređuješ li ti to iskustvo crnih ljudi sa iskustvom proklete krave?!’). Gledati na spomen sebe u istom dahu kao i grupe koja je najmarginaliziranija na svijetu kao neku vrstu ‘uvrede’ apsolutno je oblik mržnje, mada osoba koja se smatra uvrijeđenom to možda ne prepoznaje.“ Martin također ukazuje na činjenicu da jedino manjina zapravo profitira of porobljavanja i eksploatacije životinja (tj. ugnjetavači, poput radnika u klaonici, uopće ne profitiraju), te da, kada želimo uvrijediti nekoga, gotovo uvijek pribjegavamo životinjskim terminima poput „odvratna svinja“, „prljavi štakori“, „glupa krava“ i sl. Mržnja, on zaključuje, zapravo je veća pokretačka sila za ugnjetavanje životinja od profita.

Ljudi mrze životinje. Razlozi zašto mrzimo životinje su mnogostruki, no svode se na jedno. Vidite, mi volimo satkati priču o našoj evoluciji koja nas prikladno stavlja na najviše mjesto na ljestvici, kao da smo stvoreni sa svrhom i podareni najboljim vještinama da uspijemo i gospodarimo ovom planetom. Neka vrsta božanstvenog porijekla, reći ćemo? Mislimo da smo jedini koji smo stvorili jezike – naši hramovi su babilonskog iskona. Osvajamo i pravimo stvari koje svijetle i prave buku. Slavimo naše vlastito lažno savršenstvo, uništavajući divljinu oko nas jednim cementnim blokom svake sekunde, gradeći tvrđave od betona i smijući se kada je ptica uhvaćena u labirintu stakla i metala. Pa ipak, bez zagrljaja čelika, tkanine i tehnologije, mi smo ovdje najkrhkija stvorenja. Naši potomci se ne mogu braniti dok ne napune nekoliko godina najmanje. Nemaju krzna, slaba su stvorenjca, podložna prehladi i groznici, ranama i bolestima. Čak i kao odrasli, nismo ništa drukčiji. Bespomoćni smo u našem istinskom, prirodnom okruženju. Slabi smo.

Ne samo da smo slabi, nego nam je dano mnogo manje nego drugim stvorenjima s kojima dijelimo planetu. Kako piše Stuart Wilde: „Težimo ka gledanju na životinje kao niže od nas, no svi znanstvenici na svijetu ne mogu dizajnirati i upravljati krilom bumbara. Ne možemo skakati niti trčati jako brzo i ne možemo nositi velike težine poput mrava. Ne vidimo u mraku i ne možemo letjeti osim ako smo nagurani u bučnu cijev poput sardina, što se ne računa. U usporedbi sa životinjama, ljudi su gotovo gluhi […] Konačni smo i odvojeni, i neurotični, dok je svijest životinja mirna i vječna.“

Zato vidimo životinje i sve što one jesu i što mogu učiniti sa skladom i lakoćom, u harnomičnom postojanju sa prirodom… i praiskonski bijes se probudi u nama. Zašto su oni darovani takvim vještinama, takvim darovima, a ne mi? Zašto nam je tako hladno ukoliko ne zapalimo vatru? Zašto ne možemo čitati znakove prirode i naći vodu? Zašto smo slijepi u tami? Gdje je naš instinkt? Zar ne bismo trebali mi biti oni koji su krajnji cilj sve ove evolucije? Utjelovljenje Božjeg konačnog i potpunog dizajna? Pitanja dolaze, ali nikakvi odgovori se ne pojavljuju.

I tako se pjenimo, razbješnjeni slabošću. Zavist prema drugim stvorenjima nas proždire. Zašto su tako lijepa i potpuna a mi smo samo rasuti dijelovi hladnoće i žeđi i boli u stomaku? Zašto ona imaju sve, a ne mi? Sram postaje nagon za nadmoći. „Mi smo ti koji trebamo biti vladari Zemlje, ne oni. Mi smo sljedeći korak u evoluciji, ne samo opasno skretanje. Neko drugi je loše dizajniran, ne mi.“

I pričali smo sebi ovu bajku dok god nije postala osnov superiornosti koju očajno želimo. Ako postoji jedna stvar koju znamo učiniti, to je vjerovanje u laži koje govorimo dovoljno puta da ih urežemo u svoje umove i sisteme vjerovanja. Smijemo se životinjama kada pokušaju pobjeći iz pakla koji smo stvorili za njih. Odbijamo njihov jezik i vriske zato što smo mi oni koji ih ne razumiju, niti ih želimo razumjeti. Uništavamo njihove domove i zovemo ih štetočinama, ali naše razmnožavanje na ovoj planeti i njegovo konstantno uništavanje od strane nas je ponašanje štetočina, kako je to jezgrovito rekao jedan filmski lik ne tako davno. Ako su posebno estetski privlačne, krademo njihovo perje i kožu, ostavljajući hrpu kostiju iza nas. Ako su blage naravi, iskorištavamo ih za njihovo tijelo, krijući nasilje iza sivih vrata klaonice jer bi moglo izgledati previše potresno. Moglo bi nas probuditi iz mreže laži. Nalazimo hiljadu načina da ih mučimo i sjeckamo u komade jer, bez obzira šta da uradimo, ne možemo ukrasti njihove darove. I to je iznova dokaz naše inferiornosti. Slabi smo i podsvjesna svijest o tome je osnov naše mržnje. Mrzimo životinje jer u samom njihovom postojanju, vidimo koliko smo krajnje nesavršeni.

Neki bi rekli da to pokazuje koliko mržnje gajimo za vlastiti dizajn, ali to nije potpuno istinito. Naša mržnja prema životinjama nije okrenuta ka nutrini. Ako gledao sa duhovne ili čak blago religiozne strane, gotovo univerzalna mržnja prema životinjama diljem kultura, rasa, i drugih ljudskih karakteristika je zasnovana na činjenici da su oni ti nad kojima mi možemo dominirati, bez iznimke. Nemamo pravo na to, ali svejedno to činimo. Inferiorni smo naspram Boga. Nebeska bića imaju vještine koje mi nemamo. Nebeska tijela također. Vrijeme – ni njega ne možemo kontrolisati. Jedni druge? Druge rase, spolove, religije, seksualne orijentacije, izbor odjeće? takvi pokušaji su stalni i neprekidni, ali postoji uzlet misli koje evoluiraju i prikazuju naše pokušaje u lošem svjetlu. Stoga, šta je preostalo? Ko je preostao da nad njega vršimo nasilje? Ne možemo biti posljednji na listi, nadvladani od svih i svega drugog, jel’ da? Moramo podčiniti barem nekoga, pokazati da nismo najslabiji od sveg postojanja.

Druge vrste. Jedina grupa individua koje percipiramo da su zasigurno „ispod“ nas svih. I tu, u tom lažnom krugu nadmoći, mi nalazimo svoje mjesto. Pribjegavamo zlu prema drugim životinjama, gonjeni ludimo da se osjećamo važni, da se osjećamo u kontroli. Odvajamo majke od njihovih mladunčadi i smijemo se dok ih tučemo do smrti, samo da popijemo mlijeko njihove majke. Kopamo im oču, bušimo rupe u njima dok su još živi, fotografišemo se s njihovim leševima. Podižemo statue jedni drugima kako bismo dokazali negdje nekome koliko smo važni. Hrvamo se sa životinjama koje vidimo snažnima i pribijamo ih uz tlo, gurajući nož u njihova grla. Očajno želimo da pokažemo koliko smo snažni i važni, ali, duboko unutra, znamo da nijedna od naših „pobjeda“ nad drugima ne znači ništa. Ovdje ću utkati još jednu misao Wildea: „Možemo napravizi bombu i isklesati statuu ali to je statua našoj važnosti, ego trip, ništa od toga nema nikakvu pravu svrhu.“

Životinje ne samo da imaju svijest – one imaju dušu. Vrlo blistavu, kako je to Wilde rekao. I bez obzira kakvo zlo im činimo, ne možemo je nikad ukrasti, jer ona je u jezgri njihovih srca i umova. Slijepi podlegli mržnji, nastavljamo izvršavati Holokaust životinja, koji nas udaljava sve više i više od pronalaženja vlastite svijesti, vlastite duše. Sve radi moći. Sve radi mržnje.

Ovog Svjetskog dana veganstva, pozivam vas da posegnete za onom idejom koja će istinski osloboditi i vaše robove i vas: načelo činjenja dobra. Načelo poštivanja osnovnih prava svih bića. Načelo odbijanja antropocentričnog zla koje činimo svaki dan.

Umjesto zla, izaberite veganstvo.

/prva slika: javna domena
slike ispod: prijatelji-zivotinja.hr/

A BOSNIAN IN FRANCE… POGLAVLJE 4: RAT, MUZIKA I LICEMJERJE EUROPE

Već neko vrijeme sam se poigravala s idejom o preimenovanju ovog bloga kako bi u potpunosti odgovarao mojim namjerama i vjerujem da sam to konačno uspjela. Stoga, odsad blog „An Expat in France“ službeno nastavlja svoj put kao „A Bosnian in France“ („Bosanka u Francuskoj“). Rekla bih da savršeno priliči namijenjenoj svrsi a također priziva u um jedan od Stingovih klasika.

Eh sad, na samu temu. Prošle sedmice Europa je bila u svojoj redovnoj eurovizijskoj groznici. Slušale su se pjesme, razgovaralo se o nastupima. Ukrajina je (zasluženo) osvojila prvo mjesto na ovogodišnjem Eurosongu. Da, bilo je to i zbog sažaljenja/empatije, ali čvrsto vjerujem da muzika također treba imati poruku koja ide iznad ritma i stihova. I da, takmičenje može biti održano sljedeće godine ako ruski agresor konačno bude izbačen iz zemlje. Bilo bi to katarzično ponovno rođenje i priznanje ljudskih vrijednosti za koje volimo reći da ih njegujemo u svojoj nutrini.

Međutim, ovo nije prvi put da jedan dio Europe slavi, dok drugi pati u buci bombi. Ne tako daleke 1993. godine, Bosna i Hercegovina, moja zemlja, učestvovala je u Euroviziji po prvi put kao nezavisna država. Naš Muhamed Fazlagić Fazla, uz prateći ansambl, doslovno je prošao kroz pakao da dođe na tu blještavu binu. Bosna je trpila agresiju paramilitarnih snaga bosanskih Srba i bivše jugoslavenske armije. Htjeli su nas uništiti i nije bilo oprosta za djecu, za majke, za umjetnike koji su samo hteli pjevati. Prema ovoj Twitter niti i drugim izvorima, prvo je naša delegacija morala pobjeći iz opkoljenog Sarajeva kako bi došla u Millstreet u Irskoj. Bili su primorani da trče preko piste, a pucali su na njih tako jako da je kondukter morao odustati i ostati iza njih. Šestoro ljudi koji su htjeli pobjeći te noći su ubijeni, dok je 17 ranjeno. Pjevač, Fazla, morao je pokušati dvaput. Pri drugom pokušaju, izgubio je cipele u blatu uništene aerodromske piste i morao je nastaviti trčati bos. No, to je bio samo početak: nakon toga su morali hodati deset kilometara preko planine Igman, visoke 1510 metara. Igman je simbol patnje i mnogi ljudi nisu preživjeli put preko planine. Zbog hladnoće, iscrpljenosti ili srpskih ubojica. Deset kilometara kroz snijeg i blato, preko planine, u opasnosti od naoružanih ubojica. Naša eurovizijska delegacija je preživjela. Delegacija je onda morala proći kroz još jednu prepreku kada je bila zaustavljena oko Mostara od strane HVO-a, čiji su vojnici govorili „Ne postoji Republika Bosna i Hercegovina“.

Unatoč povijesnim, geografskim i drugim razlikama, dosad bi neko mogao ipak izvući argument da je to, manje-više, isti tip uvjeta kroz koje je i ukrajinska delegacija morala proći, ali Ukrajina nije u apsolutnoj opsadi kao što je bilo Sarajevo i njihov put je donekle ipak otvoren. Naš ples smrti, kako ga opisuje the Mirror, zahtijevao je ekstremnu hrabrost i sreću u nevjerojatnim uvjetima, iznad svega ostalog – jer gotovo niko nije za njih znao ili ih nije bilo briga, nasuprot sadašnjosti i Ukrajini.

Međutim, ovdje je zaista tačka gdje bilo kakva sličnost prestaje. Čak i kada se ta čuvena rečenica „Sarajevo, čujemo te“ probila kroz aplauz koji je nastao usred ‘škripeće’ telefonske linije iz opkoljenog Sarajeva, naša delegacija se suočila sa preprekama koje ukrajinska delegacija (srećom) nije iskusila. Imali smo ogromnu medijsku pažnju, ali ponekad zbog bizarnih razloga. Za mnoge novinare, činjenica da je naš pjevač Muhamed i ima plavu kosu i plave oči je slamala njihove mozgove. Dodatna činjenica njegove visine kao modela (1,90m) bila je još jedan ‘razlog’ za začuđenost. Fazla je slušao rečenicu „Ti ne izgledaš kao Muhamed“ svaki dan, na što bi upitao: „Kako Muhamed treba da izgleda?“ Gore navedena nit nastavlja: „Oni koji su već znači da muslimani mogu također „izgledati europski“ i dalje su nas htjeli isključiti iz Europe. Jedan hrvatski novinar je htio prikazati Fazlu kao ‘islamistu’ samo zato što ima zelenu jaknu.“

Ozbiljno? Odjednom je zelena boja zabranjena? Suditi čovjeka koji je izgubio cipele dok je bježao od snajpera? Zapanjuje me to i dan-danas, gotovo 30 godina nakon. Ali unatoč ovim sofisticiranim preprekama i diskriminaciji, Fazla je znao zašto mora pjevati za Bosnu: „Muzika je bila simbolična interakcija kako bismo dokazali da je naša borba protiv agresije i genocida i svega što smo trpjeli ispravna i ljudska. I da ćemo na kraju pobijediti.“

Trebamo uzeti u obzir sljedeće stihove:

„Sva bol svijeta je noćas u Bosni
Ostajem da bolu prkosim
I nije me strah stati pred zid
Ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim
Kad se noćas na mom licu suze zalede
Neću dati da me strah sa sobom povede
Ko će mjesto mene stražu čuvati
Da se nikada zlo ne ponovi?“

Znao je da je trebao nahraniti naše napaćene duše. Ljudi u skloništima koji se teško nalazili izvor struje i kanala da gledaju ili slušaju takmičenje, vojnici na ratištu koji se okupljaju oko maltene razvaljenog radija i plaču kad krene refren – te noći, jauci Bosne su se po prvi put čuli u Europi i u mnogim njenim zavlačcima.

Ali zašto su njegovo ime i religija bili važni? Zašto je to mjera vrijednosti u Europi? Zašto je naša pjesma završila na 16. mjestu, a Ukrajina pobijedila? Ko „zaslužuje“ biti doživljen kao Europejac i čovjek, a ko ne, prema ovome? Da li je ta vrijednost dana samo osobama sa ‘odobrenom’ vjerom, naslijeđem i fizičkim izgledom? U slučaju da vam moram crtati, Bosna i Hercegovina je također u Europi. Mi smo građani Europe baš kao i vi. Apsurdnost licemjerja Europe je, baš kao sad, često jasna i glasna.

Kad već govorimo o licemjerju, zašto je Palestina gotovo odsutna iz vijesti? Palestina, teritorij masakriran kako bi se zadovoljila jedna religijska grupa, otuđena od svojih pravih vlasnika? Zašto gotovo nema nikakve brige, kamoli akcije, protiv masovnog genocida nad Ujgurima u Kini (uključujući nasilno uzimanje organa i sterilizaciju)? Drago mi je što su Francuska i neke druge zemlje osudile ove gnjusne činove, ali zašto to odmah predstavlja i akt uništavanja diplomatskih odnosa sa Pekingom? Zašto se Amerika vazda mora praviti svjetskim policajcem a ovamo ugnjetavati ljude i rušiti vlade zbog profita? Ne predlažem da se negira jedna nepravda i zločin (agresija nad Ukrajinom) zbog drugog (svega navedenog). Zaista jedino pitam zašto postoji tako oštra razlika u standardima Europe i svijeta? Zar smo mi muslimani manje vrijedni nečijeg suosjećanja? Zar se stalno Bosancima negira to da smo dio Europe? I svijeta?

Razlozi za ova pitanja su glasni danas kao što su bili tada. Moja prelijepa zemlja je u stanju razaranja u vrijeme navodnog mira, od strane nacionalističkih politika glavnih susjednih zemalja (ništa novo), tu je i sjeme otrova u samoj njoj, a tu je i pritisak svugdje da budemo manje. Manje Bosanci, manje muslimani, manje svoji. Bilo da si u BiH ili vani, ove ponekad nevidljive snage ti pritišču glavu dolje na giljotinu samogađenja i skrivanja, jer mrze ono što predstavljaš i čega se plaše. Plaše se moje prekrasne Bosne, plaše se najviših ljudskih vrijednosti koje su u mojoj zemlji stoljećima. STOLJEĆIMA. Plaše se islama, jer ta generacijska krv u njima govori o križarskim ratovima koje su njihovi preci vodili u ime druge vjere, pa to projektiraju (oni koji imaju problema, naravno – NE generaliziram). Licemjerje na vidjelu, zar ne?

Ali, nikad nećete biti u stanju da ušutkate mene i moje postojanje. Isto vrijedi za moje prosvijećene zemljake. A kada mi kažeš u lice da moj jezik ne postoji i da ja zapravo pričam neki drugi jezik, nasmijat ću ti se u lice (ova je za tebe, negatoru genocida u Uredu za imigraciju – sram te bilo. Srećom, u manjini si, jer su sve dame tamo bile pune poštovanja i voljne pomoći). Ako zbijaš šale o mom imenu i ravnaš me s drugom nacijom, prozvat ću i tebe i tvoj rasizam i mizoginiju (još jedan „humanoidni stvor“ ovdje u Francuskoj koji tek treba da osjeti moj puni gnjev). Isprva, bila sam ovdje fina, pokušavajući biti ljubazna i pristojna koliko je god moguće više (još jedna osobina nas Bosanaca koja nam stvori probleme ponekad jer smo PREljubazni). Međutim, ima već par mjeseci otkad sam oslobodila svoj prkos i moju punu prisutnost ovdje i dišem sasvim fino sad, hvala. Ako je to previše za tebe, Europo, pa, šta'š! Zauvijek ću ovdje biti istinski ambasador svog identiteta. Ambasador poštovanja prema drugima, ali također i ponosa na svoje. Usput, to su istinske europske vrijednosti, a ne užasne stvari koje završavaju na –izam – tako da: sredi se, EU.

Još jedna stvar: Bosna će postojati zauvijek. Zbog te nebeske ideje Bosne, zemlje s prekrasnom prirodom i predivnim, ljubaznim i gostoprimljivim ljudima, zemlje ljubavi – to neće nikad nestati. Moje tijelo će ležati u zemlji i nestati, ali Bosna je bila i bit će eonima nakon toga.

Muhamed Fazlagić, naš plavokosi i plavooki pjevač, pokazao je sve to na pozornici Eurovizije. Poslao je i nadu prema svijetu. Nadu ne samo o pomoći Bosni, već i nadu da će ponovno vidjeti ljubav svog života. Pjesma je bila ljubavno pismo za nju: „Ja ne mogu skinuti zvijezde sa neba / Ne mogu naći put, put do svemira / Al’ ti mogu ovu pjesmu poslati / Da znaš da sam živ, ljubavi“.

Ujedinili su se tijekom Eurosonga i nisu se otad rastajali. Nekoliko mjeseci nakon takmičenja vratili su se u ratno Sarajevo. On je nastupao za našu vojsku i oboje su preživjeli, hvala Bogu. Šta kažete na tu priču, je li ljubavna? Je li europska? Je li ljudska?

Muzika je postigla nešto vrijedno te 1993. godine, unatoč glasovima. Nadam se samo da više neće biti zemalja u ratu i nigdje više genocida sljedeće godine. Utopijska misao, možda, no misao kojoj treba težiti. Mi Bosanci znamo vrlo dobro kroz šta prolaze ugnjetavani narodi diljem svijeta od ruku agresora i novih Hitlera i Karadžića, pa tako znamo važnost postavljanja te misli u akciju. Glas, akt protiv zla. Protiv licemjerja.