An Expat in France… Chapter 3: Odsustvo čini srce…

U svetom smo mjesecu ramazanu, pa ima li boljeg vremena od ovog za izražavanje zahvalnosti za ono što se ima? Stoga, konačno ću napisati obećano poglavlje o stvarima koje me čine sretnom u Francuskoj!
Nakon ovih pet mjeseci, evo stvari koje svaki moj dan čine svjetlijim:

1) Nema pasa i mačaka lutalica na ulici koji se muče, pate, umiru – Tijekom cijelog mog života, moja obitelj i ja smo spašavali jadne životinje sa ulice. Ponekad bismo uspjeli spasiti ih od boli, hladnoće, vrućine, okrutnih ljudi, bolesti i gladi, ali ponekad je to sve bilo previše i divno biće je umrlo samo zato što se zakoni i osnovna etička načela ne primjenjuju i ne slijede. Zato osjećam olakšanje kada šetam ulicama Lyona i svakog drugog grada u Francuskoj. Komšiluk u kojem živimo je miran i kućni ljubimci žive u udobnosti domova njihovih ljudi. Gotovo svaka kuća ima mačja vratašca, a obližnji park je pun pasa koje se šeće tijekom sunčanih poslijepodneva ovog proljeća. Prošle godine Francuska je usvojila strože zakone koji ciljaju okrutnost prema životinjama i zabranjuju divlje životinje u zabavnim događajima. Bosna i Hercegovina tek mora početi težiti ispunjenju odredaba postojećeg Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, koji je donesen 2009. godine. Sve manje od toga i i dalje smo zapeli u 15. stoljeću, nanoseći okrutnost i patnju bićima koja imaju isto pravo postojanja na ovoj planeti kao i mi (čak i više, zapravo, jer ne uništavaju prirodu). Obratite pažnju na ovo, vi na vlasti!


2) Veganska hrana u izobilju – Povezano sa temom životinjskih prava, druga vesela stvar je totalna eksplozija slasnih veganskih proizvoda diljem prolaza u francuskim marketima. Nije to još na nivou npr. Njemačke, ali doslovno, kad god odemo u određeni supermarket, tu je nova hrana koju želimo probati. Dosad su mi omiljeni sojini komadići od Garden Gourmeta i otprilike svaka vrsta sira koju smo dosad pronašli, ali posebice sirevi Les Nouveaux Affineurs. Tako treba, Francuska!

3) Koncerti u gradu u kojem živim (!) – U proteklih 25 godina, kad god sam htjela vidjeti neke od svojih omiljenih bandova i muzičara, morala sam putovati najmanje satima (da ne spominjem odlazak u Finsku zbog The 69 Eyes!). Sada samo moram provjeriti da li band svira u Lyonu, što je u većini slučajeva istina – poput Rolling Stonesa na njihovoj nadolazećoj turneji STONES SIXTY. To će biti vrlo uzbudljivo iskustvo i naš prvi koncert Stonesa zajedno! Prije toga, imamo Simple Mindse – i sve što nam treba je vožnja podzemnom do mjesta održavanja koncerta.

4) Sveukupna umjetnička i kulturna scena – Ovdje konvencija za tetovaže, tamo filmska retrospektiva Francisa Forda Coppole – ne samo što koncerata ima mnogo, no uz to dobije se mnogo kulturne raznolikosti, posebice tijekom ljeta. Tada je vrijeme kada se Lyon transformiše u pravu riznicu estetskih kulturnih iskustava za svačiji ukus, te samo morate odabrati što posjetiti. Pošto je ovo Grad filma, ovdje su i Cinémas Lumière, koji redovno nude posebne projekcije i retrospektive. Nažalost, propustili smo Noć horora (sa It Follows!), zato što smo taj vikend proveli u Annecyju, no mislim da je to bio dobar razlog za propuštanje!


5) Dijeljenje jezika, kulture i ljudi mog supruga – Nikad nisam pomislila da ću se zaljubiti u Francuza i početi učiti njegov jezik, no znate onu poslovicu o tajanstvenim putevima! Uskoro ću krenuti na intenzivan kurs jezika kako bih poboljšala svoj francuski, a pošto ovo nije moj prvi susret sa romanskim jezicima, planiram nastaviti sa španjolskim i talijanskim. Francuska kultura definitivno ima nadahnjujuću i respektabilnu povijest, te su mnogi dijelovi njene ikonografije blago za moje oči. Prijatelji mog supruga su me svi dočekali toplo, te sam otkrila da zaista volim otkrivati prekrasne gradove Francuske, njihovu arhitekturu, dekor…U potpunosti uživam u svemu!

6) Još veća ljubav prema domovini – Bosna i Hercegovina će uvijek biti moja zemlja. Zemlja na kojoj sam odrasla, gdje sunce baca svoje najugodnije i najljepše zrake. Nema takvog osjećanja poput onog kada šetam svojim gradićem po svijetlom i sunčanom danu da provjerim imaju li nove epizode Dylana Doga u dijelu za stripove novinskog štanda. Ali, kad si samo tamo, život postane turoban. Nije lako živjeti u Bosni zbog svih opstrukcija našem hiljadugodišnjem postojanju, opstrukcija koje su se nastavila dugo nakon posljednje agresije i genocida. Rat se vodi u miru. To oduzima toliko energije i motivacije čovjeku da doprinese svojoj zemlji. Neko vrijeme prije mog odlaska osjećala sam da sam dala sve što sam mogla kulturnom i profesionalnom životu u BiH. Međutim, sada kada sam dio bosanskohercegovače dijaspore, osjećam obnovljenu potrebu da pomognem kako god mogu, noseći bosanski glas u Francusku i čineći ga jasnim i glasnim. Već sam uspostavila neke kontakt (više o tome uskoro) i to sve mi se jako sviđa!

7) Život relativno blizu Bosne i Hercegovina – Francuska nije tako blizu nama poput, naprimjer, Slovenije ili Austrije, no hiljadu je kilometara između mog grada i Lyona, te ih prijeđemo u 13-14 sati. Letenje avionom je još brže, te za manje od pola dana, opet sam natrag u svom domu br. 1. To samo saznanje je dovoljno da se osjećam duhovno blizu mojih voljenih (dvonožnih i četveronožnih), i kad god ugrabim priliku, uvijek mogu uskočiti na pouzdan let Air Francea i vidjeti ih opet. Poprilično dobro, ako mene pitate!

8) Konačno sam sa svojim suprugom – Oni kojima je poznata naša priča znaju da smo bili odvojeni tijekom najgoreg perioda pandemije. Kao da obična udaljenost nije bila dovoljna! Pa su tako ultimativni pozitivni aspekt mog života u Francuskoj upravo moj suprug i naš zajednički život.

Eto, to je mojih top 8 stvari o Francuskoj koje volim. Nadam se da će ih biti još više uskoro, no već sam jako zahvalna za moju sreću ovdje. Sada je vrijeme da smislim super veganski iftar za večeras! Svima vama želim Ramazan Šerif Mubarek Olsun ili sretne druge blagdane koje slavite ovih dana!

Jučer…

Dvadeset i treća godišnjica U2 koncerta u Sarajevu 1997. Slijedi tekst koji sam napisala prije osam godina za Venia-Mag u svrhu obilježavanja ovog velikog trenutka:

U2 U BIH – „VIVA SARAJEVO“– 15 GODINA KASNIJE

Da li je stvarno prošlo 15 godina od tog monumentalnog događaja, ni manje ni više nego koncerta, kojeg je U2 izveo za nas na stadionu Koševo u Sarajevu, doslovno u minutama nakon što je rat završio? Zaista jest. Punih petnaest godina. Prođu me trnci kad god se sjetim te noći. To nije čak ni razlog koji me je odvraćao od čestog pisanja o ovom, već je to intenzitet osjećaja koji preplavljuju i prijete rušenjem zidova koje smo svi podigli da prođemo kroz rat, godinama kasnije – no dugujem svojoj zemlji da pišem o ovoj nevjerojatnoj noći iznova i iznova, i dugujem to U2 i svim njihovim fanovima da im pokažem koliko je to značilo – ovaj jedan, jedinstven izražaj humanosti, glazbe. Stoga, pišem, i ne zamjerite me ako se izgubim u mislima, progonjena laganom melodijom „Miss Sarajevo“.
Tad sam imala 14 godina, svježe iz osnovne škole i par sedmica u gimnaziji, nesvjesna toga kako bi trebala da izgleda srednja škola i cijeli život, jer ništa nije izgledalo normalno tad. Zemlja uništena ratom, djetinjstvo uništeno ratom, ljudi koji su prije hodali, a sad na štakama, drugi mrtvi, pločnici iscjepkani granatama, prazni domovi koji izgledaju kao švicarski sir sa svim rupama na njima, sve kao u noćnoj mori – gdje smo polako isplivavali iz jedne koja je trajala četiri godine. Jedan od rijetkih lijepih trenutaka koje čuvam iz tog vremena je sjećanje na jesenje jutro na gradskom trgu, ukrašeno jednostavnim posterom koji je najavljivao koncert U2 u Sarajevu, 23. rujna 1997. Ova slika je toliko živopisna u mom umu – jednostavna žuta slova na crnoj podlozi, nalijepljena na komadu kartona. Najavljujući ono što će postati jedno od najznačajnijih glazbenih iskustava u povijesti Bosne i Hercegovine, U2-a, svijeta.
Jesam li također spomenula da je U2 bio tad moj omiljeni bend? To je bila ljubav koja je poticala još daleko prije (1889.), no to je druga priča. Zasad, bit će dovoljno reći da sam bila među prvima koji su kupili kartu u našeoj pošti (gdje drugo? ništa više nije radilo) i nisam mogla dočekat taj dan. Sjećam se putovanja autobusom punim mojih školskih kolega, profesora, svi uzbuđeni i veseli, pričajući šapatom kada smo prelazili preko strašnog dijela teritorije kojeg su i dalje okupirali srpski četnici, čitav autobus u mraku, jer smo tako bili manje vidljivi mogućim snajperistima. Nitko nije ni razmišljao o ovoj opasnosti, zaista, jer su svi jedva čekali da dođu u Sarajevo. Sjećam se kako smo stigli blizu Vijećnice – prije je to bilo mjesto gdje su milijuni knjiga našli svoj dom, sada izgorjela ljuštura ranije sebe, stajući tužno nad rijekom Miljackom. Sjećam se kako smo hodali do stadiona Koševo, tisuće još svježih grobova tiho nas slijedeći na lijevoj strani, jer ljudi nisu više imali mjesta da pokopaju svoje voljene.
Kada smo stigli do stadiona, odvojila sam se od ostatka svoje grupe, jer sam bila jedina sa kartom za teren, dok su drugi imali tribine – no to me nije zabirnjavalo, jer je jedino mjesto za mene bio ispred PopMart stagea. Imala sam 14 godina, to je bio moj prvi koncert ikad, i to mog omiljenog benda, bila sam slobodna i osjetila onaj užitak koncerta uživo kojeg su moji vršnjaci diljem svijeta uzimali zdravo za gotovo – otišla bih do mjeseca da je trebalo! Čak sam kupila svoju prvo bendovsku majicu upravo tad – lijepu, iako 5 veličina preveliku PopMart klasičnu majicu – merchandise predmet kojeg i danas imam sa sobom. Čak se mutno sjećam i nekih od „koncertnih kolega“ koje sam upoznala tu noć, običnih mladih ljudi koji su bili oko mene – posebice jednog simpatičnog momka koji mi je dao da kopiram njegov pečat kako bih ušla u „fanpit“ (imajte u vidu da isprva uopće nisam znala zašto ograđuju poseban dio ispred stagea – čitav koncept toga mi je bio nov, ali sam definitivno bila tamo).
I onda – show. Petnaest godina je prošlo od te noći, a i dalje se mogu sjetiti kako je stage izgledao – što ne govori mnogo o mom pamćenju, pošto je isti bio doista nezaboravan, od limuna do čačkalice i ogromnog LCD displaya. No više od toga, sjećam se oosjećaja tog koncerta. Tko god je rekao da glazba ne može promijeniti svijet nije bio tad u Sarajevu, kada je sve konačno izgledalo dobro, kada smo se konačno radovali glasnom zvuku gitare, umjesto bombe, kada smo vidjeli jednog od najvećih bendova na svijetu kako posvećuje noć samo nama. Fanovi – svih 45,000 nas – dobili smo više od samih sjajnih pjesama odsviranih uživo, dobili smo noć u kojoj je uživao i svaki drugi fan u Italiji, Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili drugdje, no i opet više od toga – čovječe, dobilo smo konačno osjećaj da SMO OK. Mira. Sigurnosti. Veselja. Uzbuđenja. Povrh toga, U2 je začinio show s toliko izvedbi vrijednih pamćenja i gostima (poput Briana Ena na „Miss Sarajevo“), da je to sve bilo veliki svežanj živopisnih trenutaka, koje je bilo gotovo nemoguće udahnuti sve u jednoj noći. Jeste li znali da je Bono prvi put skovao slogan za turneju 360° tour upravo tamo, kada je viknuo: „Viva Sarajevo“! Fuck the past, kiss the future!“? Pjevali smo uz Bona kada je izgubio svoj glas i nije više mogao pjevati, naglas smo pozdravljali nove pjesme, iako ih nismo znali toliko dobro, smijali smo se, skakali smo, pjevali smo. Od „MoFo“ do „One“. A kada je Bono došao točno ispred mene da otpjeva „Hold Me, Thrill Me, Kiss Me, Kill Me“ (pogodili ste – moja omiljena pjesma tad), nisam mogla poželjeti ništa više. Bila sam sretna van svih riječi i zauvijek inficirana virusom „odlaska na koncerte“.
Kada je koncert završio, da li su ti osjećaji također prestali za nas? Jesmo li poljubili budućnost, samo ne dovoljno snažno? U iskušenju sam da kažem da. Petnaest godina kasnije, i dalje smo u rascijepljenoj zemlji, samo ovaj put politički – a svijet i dalje boli briga za nas. Siromaštva na svakom koraku, rupe su i dalje na licima uništenih domova, ljudi su bili u EU-zatvoru prije manje od dvije godine, kada im nije bilo dopušteno da putuju igdje bez vize u njihovim plavim putovnicama. Nitko drugi nije posjetio Bosnu nakon rata, osim nekoliko DJ-a i ispranih rockera. Glazba (ona dobra) je rijetka, a onaj osjećaj sreće koju bi trebala izazvati je još rijeđi. Čak i mediji i dalje kopaju po negativnim stvarima, pretpostavljam zato što ih ima previše. Jednog 23. rujna, nekoliko godina nakon koncerta (nakon 2? 5? ne sjećam se tačno), gledama sam dnevnik, u potpunosti očekujući da vidim reportažu o sjećanju na koncert, umjesto toga postajući totalno razočarana – zaboravili su na ovaj događaj! Ili, još vjerojatnije, bili su nesvjesni važnosti ovog koncerta! Što god da je bio razlog, bio je to također jedan od razloga zašto sam naposljetku studirala novinarstvo u želji da stvroim nešto značajno, svjesna svog okruženja, no svjesnija utjecaja umjetnosti na svijet.
Međutim, kad god sam u iskušenju da krenem niz taj nihilistički put, podsjetim se svega dobrog što se desilo nakon 1997. Ova noć nije bila samo svijetla točka za BiH – bila je to svijetla tačka i za U2. Larry Mullen, Jr. je rekao: “Nema sumnje da je to iskustvo koje nikad neću zaboraviti do kraja svog života. I ako bih trebao provesti 20 godina u bendu samo da odsviram taj koncert, […] islim da bi vrijedilo.“ Bono i ostatak ekipe su također bili dirnuti ovom noću, često je spominjući u svojim intervjuima. U2, posebice Bono, posjećivao je Bosnu nakon koncerta, i da duhovna veza između nas postoji i danas, između nas također prisutnih na dvije nezaboravne noći u Zagrebu 2009. godine, držeći natpise na kojima je pisalo „Sarajevo“ i „BiH“ (više o ovome u mom izvještaju s ove dvije noći). Čak su se i neki mediji sjetili i dostojno obilježili petnaestogodišnjicu ovog događaja, poput Radio Sarajeva i brojnih net portala. Sarajevo Film Festival je jedna od svijetlih tačaka koje izlaze iz ove zemlje ka svijetu, nismo više na crnoj listi, slobodni da putujemo po europskim zemljama, turizam i sve ostalo se polako popravlja. Sve to i više samo uz pomoć ljudi poput Billa Cartera (humanitarnog radnika koji je pokazao ovdašnju patnju U2 1993. godine), sami U2 i svi oni spremni nam pomoći da se vratimo na cestu kojom svi ostali putuju. Neka se zna – nijedan političar danas nije učinio više za Bosance, čak i nakon četiri godine „službe“ (bolje reći, loše službe) od U2, koji su učinili više u samoj jednoj noći – i to u, zapravo, samo nekoliko sati. really. Ovo je konačna istina, i ona koju treba govoriti i u budućnosti. Četiri jednostavna čovjeka koji su donijeli mir sa jednim glasom, dvije gitare i bubnjem.
Sada, petnaest godina kasnije, svi mi i dalje nosimo svoje ratne ožiljke, netko izvana, netko unutra, no… „only love can heal such a scar…“ Ljubav i glazba. Hvala vam još jednom, Bono, Larry, Adam i Edge, za ovu nezaboravnu noć. Rekli ste da je to bio naš dar vama, no bilo je također i obratno. Nikad nećemo zaboraviti naš U2 PoPMart dae 23. rujna 1997.
Svim čitateljima, molim vas, nađite slobodan trenutak, pogledajte ove video snimke i sjetite se Sarajeva, sjetite se Foče, sjetite se Srebrenice, sjetite se Bosne – sjetite se Vukovara, Zagreba, Dubrovnika, sjetite se Hrvatske – nikad ne zaboravite, ali poljubite budućnost.
Ilhana Škrgić
(video zapisi i članak su objavljeni na www.Venia-Mag.net)

Ljubav i Svjetlo

U2labcoat1Život se kreće tajanstvenim putevima. Ono što je započelo kao poznanstvo putem uzajamne ljubavi za jedan od najvećih bandova na svijetu je ubrzo preraslo u suradnju na veoma cool projektu, i nakon nekoliko emailova, sada mogu reći da sam do kraja zadivljena svjetlom koje je moj prijatelj James!
Band u pitanju je U2. Oni koji me osobno znaju također znaju da je to jedan od prvih bandova koje sam počela slušati (daleke 1989.), te da je moj prvi koncert ikad bio onaj koji su U2 održali na turneji PopMart u Sarajevu 1997. godine. Sada na ono što možda ništa znali otprije: nakon mojih pisanja na U2.com, James mi je odgovorio i nakon što me je upoznao sa svojim super projektom “laboratorijskog mantila preko cijelog svijeta”, bila sam zainteresirana da saznam više i da se uključim. Da, to je zaista bio pravi laboratorijski mantil kojeg su U2 fanovi diljem planete potpisali i ukrasili (uz mnoge darove, DVD-e i mnoštvo drugih stvarčica)! Mnogo bijele površine je tu bilo da se pokrije, no dok je došao do mene, već je bio ugodno šaren! U2labcoat2 Stoga, uradim “obavezni” photo session u mantilu nakon što sam ga osobno ukrasila, završim na blog stranici U2 istomišljenika i Jamesovih prijatelja – i onda smo počeli razgovarati sve više i više, često i o osobnim stvarima. James mi se onda povjerio da voli poeziju poput mene, pa mi je čak poslao prekrasnu knjigu poezije iz 1927. godine!U2poems1 Dobro je da je knjiga došla do mene, jer je na pakovanju pisalo da ju je pošta zapravo bila pogrešno poslala u TaiPei (i dalje ne znam kako je TaiPei sličan BiH, ali nema veze). No, to nije sve – prije otprilike dva tjedna, konačno je podijelio vlastitu poeziju sa mnom – i inspiracija nije bio nitko drugi do mene! I dalje sam apsolutno oduševljena i crvenim se zbog ovog nevjerojatnog dara. Zauzvrat, želim da podijelim njegove prekrasne stihove s vama, dragi čitatelji, želeći vas podsjetiti da postoje fantastični ljudi oko nas, kao i prijateljstva koja vrijede zlato. Hvala ti, James, na ovoj pjesmi i prijateljstvu! Uskoro ćemo se zasigurno sresti na nekom U2 koncertu!

Love and Lights

(for Ilhana)

Daylight hours host the mundane and cliché
Quiet humdrum beat of the quest for pay
Lines of masses arranged in single file
Driving with glazed looks , mile after mind-numbing mile
Conforming
Resigning to boring
Comfortable and unbothered they seek to remain
Choosing feeling nothing over feeling any pain
Dreams of youth thus traded
For lukewarm nothing and mediocrity
Capalist façade of consumerism, slowly molding the insane

I met a girl in the darkness, born of star-filled night
Poetry and art flowing through her veins
Emitting the majesty of a raven in flight
Believes not in umbrellas, wants to feel the sensational rain
Wishing upon others “love and lights”
Light only needed where light doesn’t exist
She’s seen the most horrible evils man has to offer
She kept love alive on the precipice of war torn abyss
“dreaming out loud“ becomes her
She sculpts words into masterful form
Not interested in what others see as “normal “
She has darkness, peace, goodwill and love and lights to keep her warm
She has a name others might find ”hard to spell“
But its an honor to be able to see
A wordsmith of inspirational magnitude
Yet as sweet as a person can be
When shall I meet her?
I often wonder up in my mind
This lovely, starlit, intense child of the darkest night
Perhaps one day, perhaps never
The future might not get it right
But she will always be a brilliantly luminous inspiration
This dark girl full of love and full of light